Molim predstavite se ukratko kao i projekte koje ste realizirali
Tvrtka Adria Wind Power bila je prva u Hrvatskoj koja je osnovana za razvoj obnovljivih izvora energije 1999. Prvi projekt bila je VE Ravne 5,95 MW koji je realiziran 2005. nakon brojnih peripetija, no pokazalo se da je to bilo maksimalno brzo. Kasniji
projekti išli su sporije, što je apsurd. Daljnji razvoj projekata išao je kroz specijalizirane tvrtke (SPV), projekt VE Rudine, koji je prenesen na investitore, zatim tu su vjetroelektrane na Pagu, Novalja i Povljana, što je odlukom o zabrani gradnje
VE na otocima propalo. Među prvima smo krenuli s razvojem projekata u unutrašnjosti - VE Bruvno, VE Otrić u općini Gračac kao i VE Orljak na području Obrovca, s čim još nismo završili za razliku od drugih investitora na tom području. Razlozi su administrativne
prepreke, kašnjenje administracije, dugotrajne procedure itd. Projekt VE Bruvno je u završnoj fazi i spreman je za gradnju te će a očekujemo da ćemo krajem tekuće godine početi s gradnjom.
Vodik je vrlo 'in', a vi planirate prvi takav projekt u Hrvatskoj. Molim vas recite više o tome.
Trenutno radimo na inovativnom projektu na Pagu, svojevrsnom kampusu, pokaznom poligonu za obnovljive izvore energije koji bi objedinio znanstveno-istraživačku aktivnost akademske zajednice više zemalja (Austrije, Francuske, Danske), industriju koja razvija
nove tehnologije i interese lokalne samouprave. Na Pagu bi nalokaciji postojeće vjetroelektrane planirali fotonaponsku elektranu snage 6,5 MW, što je u postupku elaborata za zaštitu okoliša. Za postojeću vjetroelektranu planiramo zamjenu vjetroagregata
i povećati snagu, tako da bi ukupna instalirana snaga vjetroelektrane i solarne elektrane na toj lokaciji bila 20-ak MW. Kad se to završi, treća faza bila bi gradnja elektrolizatora, proizvodnja vodika elektrolizom vode. Voda koja bi se koristila
za proizvodnju vodika dobila bi se iz postrojenja za desalizaciju morske vode. Izgradili bi i postrojenje za pohranu energije korištenjem baterija kapaciteta 4-5MWh. S lokalnim ODS-om (Elektra Zadar ) razgovarali bi o mogućnosti pružanja pomoćnih
usluga u sustavu na nivou 20 kV mreže. Željeli bi dokazati da otok kao cjelina može funkcionirati kao samodostatna elektroenergetska cjelina, a viškovi vodika bi se mogli koristiti u cestovnom i pomorskom prijevozu. U planu nam je suradnja s gradom
Pagu oko nekoliko autobusa na vodik i punionicom za autobuse i osobna vozila, kao i suradnja s Jadrolinijom za trajekt na vodik.
U kojoj ste fazi projekta?
Pobornik sam inženjerskog pristupa – idemo vidjeti što se može postići u umanjenom mjerilu. Naravno, projekt bi kandidirali za financiranje iz EU fondova. Već provodimo pripreme za dokumentaciju i računamo da ako sve bude u redu da ćemo za prvu fazu solara
imati dokumentaciju do kraja godine. Trenutno nam je prioritet dogovoriti s resornim ministarstvom kako provesti Studiju utjecaja na okoliš, pošto je riječ o prvom 'repowering' projektu u Hrvatskoj. Nadamo se da ćemo to definirati do kraja ljeta,
a za pripremu će nam trebati realno dvije godine, kada bi mogli krenuti s gradnjom elektrolizatora, što je dovoljno za pripremu projekta i osiguranje financiranja.
Prvi ste 2007. ušli u sustav poticaja i prvi ste 2016. iz sustava izašli. Kako ste se snašli na tržištu?
Kad smo krenuli, 2005.,nismo ni bili u sustavu poticaja, jer država nije na vrijeme donijela podzakonske akte pa smo čekali više od dvije i pol godine da se akti donesu kako bi mogli ostvariti pravo na poticajnu cijenu. Istovremeno smo bili ugovorno vezani
s HEP Trgovinom kojima smo isporučivali energiju po tržišnim cijenama. Krajem 2007. ušli smo u sustav poticaja i izašli smo iz sustava nakon devet, a ne 12 godina jer nam je vrijeme koje smo imali ugovor sa HEP trgovinom uračunato u 12 godina koliko
je predviđeno za poticanje. U našem slučaju potrošeno je manje novca za poticaje. Bili smo kaženjeni što se kasnilo pa smo se morali dodatno zadužili kako bi pokrili obveze kredita što se vrlo loše odrazilo na ekonomsku stranu projekta. Jedan dio
kredita nismo mogli vratiti, upravo onaj dio za koji nismo dobili poticaje a isporučivali smo energiju u mrežu. Sada smo ponovo na tržištu, prodajemo energiju HEP-u i nemamo primjedbi.
Kako ocjenjuje tržište električne energije, na kojem postoji jedan veliki dominantni igrač i što bi trebalo napraviti da tržište bolje podrži obnovljivce u budućnosti?
Dogodit će se krupne promjene koje se tek naziru, jer je sustav vrlo inertan. Tako će biti i s tržištem električne energije. To je zapravo tržište viškova u ovom trenutku, jer postoji prilično problematična činjenica uvoza 40-ak posto potreba, ovisno
o hidrologiji. Kad je to tako, pričati o tržištu je besmisleno. Ugovori o otkupu električne energije su limitirani i imaju svoja pravila. Bitno je da se u smanjenje te uvozne ovisnosti gura zelena energija. U ovom trenutku na mreži je priključeno
oko 800 MW iz vjetroelektrana, a vrlo skoro će to biti i 1.000 MW. Ipak se to osjeti na mreži. Promjene koje će se skoro dogoditi pomoći će da ta bazna komponenta obnovljivaca bude s vremenom sve veća. Više neće biti institucionalnog financiranja
energije bazirane na ugljikovodicima, pitanje je samo brzine kojom će se promjene dogoditi. Treba napraviti brzu pripremu, ulagati u infrastrukturu i sustav. Budimo realni: s jedne strane postoji zagušenje sa zahtjevima za priključak pa bi se reklo
da se više ne može priključiti ništa, a s druge strane nam je elektroenergetska mreža visokog i vrlo visokog napona poluprazna u nekim dijelovima. Ima prostora za potpuno drugačiji pristup – činjenice su nepromjenjive, ali način razmišljanja jest.
Treba ozbiljno ulagati u pohranu energije – baterije i reverzibilnu hidroelektranu, koja je isplativa ako je dobro optimirana.
Što je s ekologijom? Velik dio teritorija je u Naturi 2000…
Sve je danas ekološki upitno, čak i ovaj naš razgovor. Priča zaštite okoliša će se na nivou Europske unije morati redefinirati jer je to ozbiljna prepreka razvoju i to se već događa. Priče koje iza toga stoje su vrlo često prazne priče, poduprte iz vrlo
sumnjivih organizacija. Poznato je da su naftni lobiji sufinancirali Greenpeace da bi radili probleme. Nitko od takozvanih dušebrižnika u zaštiti okoliša ne može me razuvjeriti od toga da su više za zaštitu okoliša pozitivno napravile izgrađene vjetroelektrane
nego svi 'zaštitari 'u zadnjih 500 godina. Treba razumjeti da blagodati uporabe električne energije podrazumjevaju utjecaj na okoliš i da to košta. Nerazumno ponašanje vidimo i u dijelu Europske komisije i njihovim sumanutim direktivama. Indija i
Kina imaju negativan ugljični otisak od 70%, ako pribrojimo SAD ti se penje na 80%, a Europa samu sebe kažnjava nekonkurentnošću! Smeta me što se neki u zaštiti okoliša ponašaju nerazumno, ignoriraju činjenice i koče razvoj ove države.
Percepcija obnovljivaca u Hrvatskoj se promijenila, čemu je pridonijela činjenica da je projekt VE Krš Pađene završio na Državnom odvjetništvu. S jedne strane imamo velike investitore koji ipak uspijevaju realizirati projekte, a s druge strane imamo spor razvoj građanske energetike…
Postoji razlika između pojednostavljenja i banaliziranja problema: stručnjaci mogu pojednostavniti problem, a banalizirati ga može svaka budala. Mislim da je to najbolji komentar. Žao mi je što se to dogodilo investitoru, jer čisto sumnjam da je investitor
sam sebi išao napraviti probleme s radnjama koje su na rubu ili nisu zakonite. Mislim da tu ima i drugih stvari, ne bih dublje ulazio u temu. S obzirom na probleme koje mi kao investitori imamo u razvoju projekata, živo je čudo da takvih problema
nije bilo i više i prije. Žao mi je što je cijeli sektor stavljen u negativnu sliku, što apsolutno ne odgovara istini. Tvrdim da velika većina investitora radi pošteno i sukladno zakonu i žele da se projekt dogodi u neko razumno vrijeme. No, ako imate
situaciju da netko drži dokumentaciju nerazumno mjesecima a vi nazovete nekoga u tom ministarstvu da vam pokuša pomoći i ako se to naziva korupcijom, onda smo svi korumpirani. Ako vi samo tražite da se posao odradi sukladno propisime i u zakonskom
roku do kraja, onda to nije korupcija.
Zar nije logično da se to rješava zakonskim rokovima, a ne po privatnim linijama?
Rokovi postoje u kaznenim odredbama u većini zakona za investitora ili tražitelja nekog odobrenja, no vrlo rijetko ili nikako nema roka za državne instituciju ili tvrtke. Razvoj projekta košta i što se on duže razvlači, to više taj trošak raste. Zar treba
pasivno čekati ili tražiti rješenja unutar sustava, zvati u ministarstvo i pitati što da se napravi ako to po zakonskoj proceduri koje je to ministarstvo napravilo ne ide?! Većina zakona je kontradiktorna u svojim odredbama dok neki pravilnici npr.
Zakona o OIE koji je trenutno na snazi, nikada nisu ni doneseni. Možemo li onda pitati jesu li investitori zaslužili da čekaju šest godina admionistraciju da obavi posao definiran zakonom?! Sve vezano za nove projekte OIE nakon 2015. je protuzakonito,
jer se tada predviđao 'natječaj za zemljište u vlasništvu RH' koji je bio neprovediv, svi smo to znali, podzakonski akti nikada nisu napravljeni. Ne pravdam postupke u konkretnom projektu, ali treba znati da smo mi investitori na vrlo kliskom terenu
uz stalnu prijetnju da nikada ne dovršimo započeto a uložili smo ozbiljan novac.
Kako komentirate novi predstojeći zakonodavni okvir bitan za obnovljivce: Zakon o tržištu električne energije, Uredbu o kvotama za OIE i nacrt novog Zakona o obnovljivim izvorima?
Kad je riječ o kvotama, papir trpi sve. U konačnici, treba govoriti i onom što se može realizirati, osim onoga što je već na mreži. Radi se o projektima još iz 2015. i tu govorimo o nekih četristotinjak megavata u vjetru, a u solaru možda stotinjak MW
u roku dvije do maksimalno tri godine. S tim brojkama sam optimističan. Da se danas i krene po novom zakonu i da je sve provedivo, sve do proljeća iduće godine neće se moći nominirati projekte koji će steći prava na razvoj. Razvoj u idealnom slučaju
traje od tri do pet godina, tako da do 2027. nemamo nikakve šanse za te nove projekte. Postavljam pitanje tko je o tome vodio računa i je li uopće vodio računa? Imamo povećanu ulogu HROTE-a, koji mi se čini iznenađen svojim novim ovlastima, no kako
će ih provoditi, ne znam. Mislim da će problem prikupljanja novaca biti limitirajući faktor i u tom kontekstu će se i kvote odlukom Vlade redefinirati, pa moguće i reducirati. Dobro je što će veliki vjetar i veliki solar trebati relativno malo novca
po investiranom MWh proizvodnje. Imat ćemo vremensku rupu u razvoju, koju čisto sumnjam da se može ubrzati, jer znam koliko traju procedure. Samo studija utjecaja na okoliš traje dvije godine, nakon toga godinu i pol treba za lokacijsku i građevinsku
dozvolu i da uzmemo da se to malo zakomplicira dolazimo do četiri godine, što je apsolutno najbrže moguće da se projekt realizira.
Što bi preporučili?
Preporučam da se napravi analiza svih mogućih prepreka i ozbiljna rasprava i harmonizacija svih zakona koji utječu na obnovljive izvore energije, da se vidi kako se može ostvariti cilj koji smo postavili u razvoju obnovljivaca. Ali tako da vuk bude sit
a koza cijela, jer ovako će biti samo vuk sit, a koza neće biti cijela. A mi smo te koze, ili ako baš hoćete ovce, kako su nas u prošlosti političari nazivali – ovce za šišanje, stoka sitnog zuba, jer se damo šišati, blejimo kada gazda hoće i idemo
u smjeru kojim nas pas potjera. Nismo puno napredovali u ovih 30 godina. Treba mijenjati procedure, pojednostavniti, ali ne banalizirati. Fali nam koncept.
Vlada prilična zabrinutost oko rasta cijene električne energije uslijed daljenjeg ulaska obnovljivaca na mrežu i financiranja premijskog sustava. Treba li investitorima nužno premijski sustav?
Trenutna matematika uz realne uvjete kreditiranja kaže da bi projekt vjetroelektrane mogao proći s otprilike 50-56 eura/MWh, a i za solar je vrlo slično. Trošak priključka na mrežu na visokom naponu kod velikih projekata veći je nego infrastrukturni troškovi
gradnje. Npr. priključak na mrežu na visokom naponu košta četiri do pet milijuna eura, što je već 100.000 eura/MW za elektrane instalirane snage 40-50 MW. Oni koji kažu da je velika solarna elektrana za četiri-pet godina u zelenom nisu dobro izračunali.
Primjerice, sunčana elektrana od 50MW uz prosječnu specifičnu proizvodnju po instaliranom kW od 1.400 kWh, govorimo o proizvodnji od 70 GWh. Ako se uzme prosječna cijena od 50-ak eura/MWh i korektivni faktor dolazimo do prihoda od tri-četriri milijuna
eura godišnje bruto. Investicija iznosi oko 35 mil. €. Dakle, matematika jasno pokazuje da je 4-5 godina za biti 'u zelenom' netočna i opasna tvrdnja kojom se obmanjuje javnost. Naslušao sam se takvih priča od samoprozvanih stručnjaka . Želio bih
reći da premijski sustav, sam po sebi, ne treba onome tko razvija projekt već treba prije svega bankama ili drugim financijskim institucijama. Da bi banke financirale projekt, bez premijskog sustava,potrebno je učešće u financiranju projekta sa vlastitom
kapitalom od oko 40%. Na tržištu mogu se sklopiti ugovori za kupovinu energije (PPA), na period od tri do najviše pet godina u iznimnim slučajevima. No, ako se ide u premijski sustav imamo definiranu otkupnu cijenu i rok od 12 godina što bankama jamči
stabilnost i sposobnost otpate kredite te nam učešće u financiranju projekta vlastitim kapitalom pada na 30%, kamata je manja jer je manji rizik i u konačnici se dobiva niža cijena električne energije.
Do kada bi bilo potrebno poticati premijski?
Bilo bi optimalno minimalno poticati vjetar i Sunce u prvim godinama. Možda do 2025. će se još nešto i isplaćivati, no nakon recimo 2025. više neće, jer će prosječna cijena na tržištu otići iznad one koja će se sada ugovarati. Dakle, treba razmišljati
o tome da financiranje bude jeftinije jer će onda i cijena električne energije biti niža, što nam je svima u interesu, jer će onda biti i više zelene energije. Treba znati da je u starom feed-in sustavu najveći dio novca otišao bankama, napravio sam
analize i ja sam na to upozoravao. Mi koji smo razvijali projekte smo to znali, ali uzalud, nisu slušali nas, već neke šaptače koji su govorili isključivo iz osobnih interesa. Kad se tako pogleda stvar, priča o poticajima je bespredmetna, jer bolje
nam je napraviti 500 MW koje ćemo poticati s vrlo malim sumama, nego da potičemo neke tehnologije u kojima je kWh 1,2 kune i više. Možda na nivou demo postrojenja, ali u trajnom komercijalnom pogonu, ne. Svima nam je u interesu premijski sustav, jer
svima će biti jeftinije i proizvodnje će biti više, a to je jedino što možemo raditi – probajte sada napraviti nuklearku. Možda će se moći napraviti elektrane na plin s posebnom funkcijom u sustavu ili kao kombo postrojenja na lokacijama već postojećih
elektrana, to će biti ograničeno dozvoljeno u narednih 15 do 20 godina, nakon čega će i to biti gotovo nemoguće. Znači, nemamo izbora, a ako je tako, idemo posložiti sustav da funkcionira a ne tako da nam svima bude skuplje, što se sada radi. Na žalost,
onaj srednji menadžment u ministarstvima je nepromjenjiv nakon izbora, a oni vrlo često znaju biti i zločesti, što je vidljivo, jer imate neodoljiv osjećaj da vam se namjerno bacaju klipovi pod noge. Taj nagon da 'štite '– koga štite? Državu štiti
od njezinih građana, a znamo kako se zovu države koje to tako rade.
Jesu li nas dakle učinkovito „zaštititili“ od mikrolara? I što kažete na građansku energetiku?
To nije tehničko pitanje već pitanje tijeka novca. Kolega Majdandžić je potpuno u pravu. Uvijek treba gledati tijek novca – tko s tim najviše gubi. A kad to analiziramo bit će nam jasno zašto se to u principu ne potiče, odnosno izbjegava. Kad govorimo
o proizvodnji energije i dopremi do kupca treba znati da energija košta isto, međutim treba vidjeti kolike su mrežarine, koliki su organizacijski troškovi tih tvrtki – HEP ODS-a i svih njegovih podružnica. Postavlja se pitanje opravdanosti njihove
organizacije i njihovih troškova, zaposlenih, sinekura za političke pobjednike… Otprilike 40% je energija, ostalo su nameti. Onda je logično da Majdanžić godinama i uz podršku Zajednice za obnovljive izvore HGK, gura proizvodnju na mjestu potrošnje,
kako bi se izbjegli troškovi prijenosa distribucije itd. To je budućnost i podržavam sve koji će pojednostavniti proceduru, jer do priključne snage potrošača nisu potrebne nikakve dozvole. Sve je tehnički i financijski jasno. Neke naše distribucije
imaju ekstremne troškove dopreme energije na udaljena i slabo ili sezonski naseljena mjesta. Obzirom da imamo solidarni sustav u smislu da je cijena isporučene električne energije ista na cijelom teritoriju RH upravo radi toga, omogućimo građanima,posebno
na tim mjestima, da grade vlastiti mali solarni sustav uz primjeren poticaj i bez komplicirane procedure.
