U Hrvatskoj je u posljednje dvije godine iscrpljena svota za poticanje kogeneracijskih postrojenja na šumsku biomasu do 2020. godine. Ako bi se pak povećale kvote, stradale bi šume ili, što je vjerojatnije, povlašteni proizvođači bi se morali snalaziti na tržištima susjednih zemalja, iako je to vrlo nesiguran način poslovanja.
Drvna zaliha šuma kojima gospodare Hrvatske šume iznosi oko 398 milijuna m3, prirast ukupne drvne zalihe iznosi oko 10,5 mil. m3 godišnje, dok je etat (sječiva drvna masa) na razini oko 6 mil. m3 godišnje. Od toga na furnirske trupce (one koji se prodaju na licitacijama i čija je kvaliteta visoka) otpada nekih 2,5 mil. m3, na prostorno drvo koje predstavlja drvo za vlastite potrebe oko 2 mil. m3, a na šumski otpad oko 1,5 mil. m3. Zaljubljenici u 'obnovljivost' šumske biomase će reći da je notorna glupost da se pojam šumske biomase poistovjećuje s drvenim trupcima i da se taj pojam ne rabi za ogrjevno drvo, već samo za tzv. šumski otpad, koji čini oko 30% ukupne bruto drvne mase godišnje, i koji se inače ostavlja u šumi da trune jer, barem do sada, nije bilo nikakvog komercijalnog načina njegovog iskorištavanja. Međutim prava istina je sljedeća: kogeneracijska postrojenja s isplinjavanjem drvne sječke koriste sječku prosječne veličine 4 - 8 cm, tako da 'otpad' s tla nikako ne dolazi u obzir zbog svojih malih dimenzija, velike vlažnosti i započetih procesa truljenja, premale ogrjevne vrijednosti i izgaranja s mnogo pepela i katrana, što uzrokuje probleme s čišćenjem i održavanjem postrojenja. Za razliku od sječke, taj šumski otpad čine ostaci od sječe, granjevina, neiskoristivi dio krošnje, kora, stabla malog promjera itd, za što se do sada nije našlo ekonomske računice za sakupljanje, a vjerojatno ni neće. Naime, 1,5 - 2 mil. m3 šumskog otpada godišnje, podijeljenog na šumsku površinu oko 24 000 km2 čini prosječno 72 m3 /km2 godišnje materijala rasutog po šumi, što je jednako traženju igle u plastu sijena. Tome valja dodati činjenicu da takav materijal ima veliku vlažnost i da je nakon ležanja na tlu djelomično potrulio, što znači da je za izgaranje u ložištima s isplinjavanjem posve beskoristan. Dakle, kao što čačkalicama nije moguće ložiti peć, tako ni šumskim otpadom nije moguće pokretati elektranu! Jedina mogućnost za pogon takvih postrojenja je iziverirana klasa prostornog drva za vlastite potrebe, što god tko mislio o tome.

Kogeneracijska postrojenja na šumsku biomasu, koje država potiče novcem prikupljenim od svih potrošača koji u cijeni električne energije plaćaju naknadu za obnovljivce, troše zdrava i dovoljno debela stabla koje se drobe specijalnim strojevima. U takvim se mobilnim drobilicama pojedinačna stabla samelju u sječku za nekoliko sekundi. Tako prosječno kogeneracijsko postrojenje električne snage 2 MW godišnje 'guta' oko 25 000 t zdravog sirovog drveta samljevenog u sječku, dakle, ne šumskog otpada. Ukupna snaga elektrana na šumsku biomasu u Hrvatskoj, koja imaju potpisan ugovor s Hrvatskim operatorom tržišta energije, početkom veljače ove godine iznosila je 119 MW, čemu još valja pribrojiti 50 MW, kolika je snaga postrojenja koja su 'na čekanju'. Dakle, s postrojenjima koja imaju potpisane ugovore, ovisno o primijenjenoj energetskoj tehnici, godišnja bilanca potrošnje šumske biomase bit će sljedeća: 2,5 mil. m3 godišnje (industrija) + 2 mil. m3 godišnje (ogrjevno drvo, tzv. prostorno drvo za vlastite potrebe) + 1,5 mil. m3 godišnje (šumski otpad) + 1 - 1,5 mil. m3 godišnje (de facto sječka iz prostornog drva za vlastite potrebe) = 7 - 7,5 mil. m3 godišnje, čime se znatno prelazi godišnji etat šume u Hrvatskoj. Ako se kogeneracijska postrojenja neće znatnije osloniti na biomasu iz šuma u vlasništvu privatnih osoba (što bi značilo nekontrolirani 'Eldorado' i dodatnu devastaciju tih šuma, koje su ionako već izgubile bitku s profitom), bez povećanja etata državnih šuma ili kupnje na okolnim tržištima, čini se da ti projekti 'neće ići'. Ili će to ići nauštrb potrajnosti šume?

Prema podacima iz veljače ove godine, ukupna instalirana snaga postrojenja na OIE u Hrvatskoj je gotovo 0,5 GW. S razumskog inženjerskog gledišta, priča o državnom poticanju bilo kojih obnovljivih izvora je vrlo problematična i otvara mnoga pitanja, jer nešto što je dobro i isplativo ne treba poticati, nego će to ljudi prepoznati i koristiti. Međutim, čini se da je sustav poticaja obnovljivih izvora, uveden jer je za to što je i s poticajima jedva i dugoročno isplativo, netko izlobirao da se to prodaje i to još pod krinkom brige za okoliš. I tu počinje sumrak sage o održivom razvoju... U kogeneracijskim postrojenjima s isplinjavanjem drvne sječke se, uz oko trećine proizvedene električne energije, dobiva i oko dvije trećine toplinske energije koju treba, sukladno trenutačnim propisima, povratno iskoristiti na minimalnoj razini 50% da bi se dobili poticaji, tj. status povlaštenog proizvođača električne energije. Kod drugih energetskih tehnika za iskorištavanje biomase taj je omjer još i lošiji. Pri tome se povlašteni proizvođači dovijaju na različite načine kako postići taj minimalni udio iskorištenja otpadne topline. Slučajno ili ne, upravo je tih oko 50% iskoristive energije moguće potrošiti na vlastite potrebe postrojenja, za sušenje sječke! Tako sve karike u lancu imaju koristi: šumoposjednici, autoprijevoznici, građevinari, isporučitelji opreme, serviseri, vlasnici kogeneracijskih postrojenja... I eto novih radnih mjesta koja će nekome svanuti, a sve to s 'državnim', tj. novcem svih građana. Oni koji pak gledaju dugoročni održivi razvoj, grade plastenike, griju naselja zimi i hlade ih ljeti i podižu energetsku učinkovitost postrojenja na razne druge načine. Na žalost, takvih slučajeva je u praksi zanemarivo i njihova instalirana snaga danas u Hrvatskoj iznosi svega 13 MW (naprema 170 MW, kolika je snaga onih koji su ugovoreni ili 'na čekanju').

U Njemačkoj je prije desetak godina, baš kao što je to u Hrvatskoj danas, poticana masovna izgradnja kogeneracijskih potrojenja na šumsku biomasu izvanrednim otkupnim cijenama i otkupna cijena je bila dva do tri puta viša od prosječne cijene kW h električne energije koju su plaćala kućanstva. Danas je ta otkupna cijena onome tko želi prodavati električnu energiju iz kogeneracija na drvnu biomasu u javnu mrežu dva do tri puta niža od cijene kW h koju plaćaju kućanstva. Dakle, u Njemačkoj je, kao gospodarskoj i tehnološkoj predvodnici Europe, sustav poticanja biomase zamro, jer se shvatilo da se ne može više toliko plaćati za solidarno poticanje OIE koliko privatni kapital može crpiti državnih novaca, a zatim i da je cijela priča s kogeneracijskim postrojenjima na šumsku biomasu velika prevara zbog nerealnog iskorištenja toplinske energije! Vrijedi se prisjetiti: prije nekoliko godina je u Hrvatskoj došlo do slične jagme za poticanjem sunčanih elektrana. Što se dogodilo s time, ne mora se posebno napominjati, a ni da je demotiviranje daljnjeg poticanja takvih novih projekata u Hrvatskoj samo bila preslika iz Njemačke od nekoliko godina ranije.

Napomena: Ovo je dio cjelovitog članka koji je do sada dva nastavka objavljen u brojevima časopisa EGE 2/2016 i 4/2016, a koji je napravljen na osnovi izlaganja na Seminaru 'Mogućnosti primjene obnovljivih izvora energije'.

Na ovaj članak reagirali su Hrvatska druga biomase CROBIOM i Hrvatski drvni klaster, a njihovo reagiranje pročitajte OVDJE.