Čitajući preambulu prijedloga zakona sve je djelovalo afirmativno i obećavajuće, sve dok nismo došli do samog sadržaja. Zbrajajući sva ograničenja kojima vrvi prijedlog zakona, jedini zaključak koji se može izvući je da je predlagatelju jedini cilj bio sprječavanje uzgoj drvenastih kultura kratkih ophodnji u Hrvatskoj. Najbesmislenija ograničenja su u pogledu zemljišta na kojem se KKO smiju uzgajati. Prijedlogom zakona dozvoljava se uzgoj na šumskim zemljištima koja nisu privedena namjeni. To su zanemarive površine i praktično su sve u vlasništvu RH.
Ograničenja uzgoja na poljoprivrednim zemljištima na ono vrednovano kao ostalo poljoprivredno zemljište (PŠ) sasvim jasno oslikava namjeru da se uzgoj onemogući. Radi se o zemljištu koje nije pogodno za uzgoj niti jedne kulture jer je riječ o izrazio neplodnom, kamenom ili močvarnom zemljištu.
Uzgoj je predviđen i na šumskim zemljištima gdje je to određeno šumskogospodarskim planu. To su, pak zemljišta koja ovise o dobroj volji Ministarstva poljoprivrede i Hrvatskih šuma, hoće li ih šumsko-gospodarskim planovima uopće predvidjeti. Dakle, na šumskim zemljištima, jedini koji bi uopće mogao uzgajati KKO su Hrvatske šume.
Potpuno je besmisleno i ograničenje na poljoprivredne površine maksimalne veličine od 10 ha unutar jedne jedinice lokalne samouprave po proizvođaču. Time se želi učiniti uzgoj što neisplativijim jer bi uzgajivač morao seliti mehanizaciju i radnike po različitim lokalnim jedinicama. Tako jednoj lokalnoj zajednici dva uzgajivača mogu uzgajati KKO svaki na po 10 hektara, ali jedan ne može na 20 hektara. Gdje je tu logika i čemu takvo ograničenje?! Uzgoj KKO na poljoprivrednom zemljištu na kojem ionako ništa ne uspijeva i na tako malim površinama je apsolutno ekonomski neisplativo! Inače praksa u većini članica EU je da se KKO sade upravo na poljoprivrednom zemljištu dok sadnja u šumama nije dozvoljena. Navest ću jedan primjer iz Njemačke. Tvrtka Viessmann, samo oko svoje tvornice u mjestu Allendorf, uzgaja KKO na površini većoj od 200 hektara na poljoprivrednom zemljištu izrazito visoke kvalitete. Prijedlog zakona predviđa i brojna druga ograničenja. Nepotrebno predviđa kraća razdoblja između sječa nego što je to praksa u EU. Zatim ograničava maksimalni rok trajanja nasada na 16 godina i to samo na poljoprivrednom zemljištu što nema nikakve logike niti uzora u praksi u EU. Ako je takav uzgoj donosio dobrobit lokalnoj zajednici, državi i uzgajivaču prvih 16 godina, nema razloga da ne nastavi i nadalje. Obveze „vraćanja“ zemljišta u poljoprivrednu namjenu nakon 16 godina također je neprihvatljiva jer i sam uzgoj KKO spada u poljoprivrednu proizvodnju, što je čak potvrdio i predlagatelj zakona… Sva ta ograničenja nisu u skladu s praksom u EU na tom području.
Osim toga predlagatelj zakona izrazito se potrudio razviti sustav kažnjavanja u kojem ne dozvoljava mogućnost žalbe. Tako predviđa uništavanja nasada bez prethodne mogućnosti žalbe ili sudskog pravorijeka, čime se rade ogromne i nepopravljive štete poljoprivrednicima. Dio zakona se pokušava primjenjivati retroaktivno predviđanjem uništavanja nasada nastalih prije donošenja ovog zakona! To bi bilo usporedivo s tim kada bi Ministarstvo graditeljstva propisalo rušenje svih postojećih kuća koje po najnovijem zakonu više ne bi mogle dobiti građevnu dozvolu. Prema dosadašnjoj praksi to bi svakako rušio Ustavni sud RH, no pravda je jako spora.
U Hrvatskoj postoje mnoge stručne i znanstvene ustanove, državna tijela i udruga koje se bave tim područjem: Šumarski fakultet, Agronomski fakultet, Energetski institut Hrvoje Požar, HGK udruženje drvoprerađivačke industrije, CROBIOM, Hrvatski drvni klaster, REGEA, HROTE, CEI, HROTE, uprava za energetiku Ministarstva zaštite okoliša i energetike… Provjeravajući kod svih relevantnih čimbenika iz tog područja, jasno je da je predlagatelj bez suradnje s drugim ministarstvima, državnim te znanstvenim i stručnim institucijama napisao prijedlog zakona koji se kosi sa strukom i praksom u zemljama članicama EU. Stručna skupina, koja je do prije tri godine za Ministarstvo poljoprivrede radila na tom zakonu, izradila je prijedlog zakona koji nije sadržavao sva nabrojana ograničenja koja je predlagatelj dodao naknadno. Stručna skupina je imala namjeru pomoći pri ispunjavanju obveza iz Strategije 2020. i uzgoju kultura kratkih ophodnji.
Iako u preambuli tvrdi drukčije, iz svega se jedino može zaključiti da je predlagatelju cilj ovog prijedloga zakona bio zaustavljanje i onemogućavanje sadnje i uzgoja kultura kratkih ophodnji u Hrvatskoj. Jedini kome bi možda bilo ekonomski isplativ uzgoj KKO je trgovačko društvo Hrvatske šume.
Ako konačna verzija zakona ne bude uvelike izmijenjena, izgubit ćemo još jednu šansu da barem dio od pola milijuna hektara zapuštenog zemljišta privedemo namjeni i da iz EU fondova (mjere 6 i 4) uspijemo povući više sredstva koja nam stoje na raspolaganju. I nadalje će jedini ozbiljni opskrbljivač drvenastom biomasom ostati Hrvatske šume. Naći ćemo se u situaciji da nikako nećemo moći zadovoljiti potražnju za biomasom, pa ćemo uz svu neobrađeno poljoprivredno zemljište, i nju morati uvoziti.
O ovoj temi naš portal je pisao lani a više pročitajte OVDJE.
