U veljači ove godine neformalnim je kanalima sirijska diplomacija u Zagreb poslala neslužbenu ponudu o obnovi kontakata između pojedinih hrvatskih i sirijskih tvrtki, što bi trebala biti priprema terena za nastavak političke i ekonomske suradnje dviju država. Već tada je bilo jasno da se odnos zapada prema Assadovom režimu mijenja, a neslužbena diplomatska i ekonomska diplomacija između EU i SAD-a i Sirije počela je raditi punom parom. Jutarnji piše da hrvatska diplomacija to nije prepoznala i da se oglušila na ponudu koja nije izlazila iz okvira koje je Sirija već ostvarivala sa zemljama koje su Assadovom režimu nametnule sankcije. Obrazloženje je bilo da Hrvatska ne može kršiti nametnute sankcije i da nakon nesporazuma s Bruxellesom oko slučaja Perković ne može imati ni jedan novi gaf. Ova vijest ne bi imala posebnu težinu kad se cijeli slučaj ne bi ticao Ine, koja je u Siriju uložila milijardu dolara i koja je uoči rata tek počela s većom proizvodnjom nafte koja je kompaniji mjesečno donosila 48 milijuna dolara po konzervativnoj računici. Sirija je nastavila s proizvodnjom na Ininim poljima a još početkom 2012. godine dug za neplaćeni plin iznosio je više od 400 milijuna dolara, a danas je sigurno veći od milijardu dolara, pa i više. Nije poznato ima li štete na poljima Hayan, ali činjenica je da je proizvodnja nafte u Siriji s nekadašnjih 385 000 bbl dnevno pala na tek 14 000 bbl dnevno. Situacija s plinom vjerojatno je slična. Hoće li se Ina uopće moći vratiti u Siriju veliko je pitanje koje se stalno potezalo proteklih godina, a poruke baš nisu bile ohrabrujuće, pa je Ina u veljači umanjila vrijednost imovine u Siriji. Ministarstvu vanjskih poslova, na čelu s Vesnom Pusić, Inini, odnosno nacionalni interesi u Siriji očito nisu važniji od licemjernog tapšanja po leđima zapadnih sila koje itekako dobro prepoznaju kada je vrijeme da počnu štititi svoje interese.