Zašto je MOL pod svaku cijenu htio preuzeti Inu? Dokumenti koje je dobila Slobodna Dalmacija dokazuju da je to zbog hrvatskih istraživačkih polja koja samo na području Slavonije kriju, prema američkim istraživanjima, 86 milijuna barela nafte, 904 milijarde kubičnih metara plina i 28 milijuna barela tekućeg plina. Iz raspoloživih dokumenata razvidno je da je golema vrijednost koncesija za istraživanje i eksploatiranje nafte i plina na području Hrvatske, a što je MOL-u dobro poznato. Nakon promjene vlasti u Mađarskoj, 1989. godine, nova, demokratski izabrana vlada Republike Mađarske, koja je dotad energetski gotovo u cijelosti ovisila o SSSR-u, odakle je uvozila energente, obratila se za pomoć SAD-u. Rezultat toga je sporazum američke i mađarske vlade o “Znanstveno-tehničkoj suradnji i transferu tehnologija”, koji je s američke strane potpisao tadašnji ministar trgovine John Whitehead, a s mađarske ministar vanjskih poslova Gyula Horn. Sporazum je stupio na snagu početkom 1990., a u skladu s njegovim odredbama, vlada SAD-a poslala je svoje geologe da istraže ima li nafte i plina, i u kojim količinama, na teritoriju Mađarske. S mađarske strane, nositelj istraživanja bio je upravo MOL, tada državno monopolističko poduzeće. Tijekom trogodišnjeg istraživačkog rada otkrivena su velika ležišta nafte, plina, tekućeg i rasvjetnog plina na području Panonskog bazena. Najveće količine, kako svjedoče dokumenti, nalaze se na predjelu Zala−Drava−Sava, odnosno u dravskoj i savskoj depresiji.To je Inu učinilo zanimljivom Mađarima, jer se to područje dominantno proteže teritorijem Hrvatske (55%), a tek manjim dijelom područjem Mađarske (22%), BiH (10%), Slovenije (8%), te neznatno Austrije i Srbije. I, što je najvažnije, najveće količine i nafte i plina koncentrirane su upravo na hrvatskom dijelu panonskoga bazena. Mađarska je vlada prije privatizacije MOL-u oduzela sve koncesije za istraživanje i eksploataciju nafte i plina. Slijedeći savjet američke vlade i iskustva zemalja EU-a, Mađari su sva ležišta nafte i plina proglasili vlasništvom države na čijem se teritoriju nalaze. Interes MOL-a za hrvatsku Inu motiviran je, dakle, golemim zalihama nafte i plina. Slobodna dalmacija piše da je MOL, upravo zahvaljujući tim povjerljivim privilegiranim informacijama s kojih je oznaka tajnosti skinuta tek 2001. (i koje su ostale dostupne užem krugu ljudi), 2003. dao najbolju ponudu za 25%+1 1 dionicu Ine i postao njezinim suvlasnikom. Znali su da će im se to ulaganje višestruko isplatiti, jer s upravljačkim pravima mogu na teritoriju cijele Hrvatske, na svim istraživačkim poljima, bušiti i eksploatirati naftu i plin. Inače, navodno se investicije koje su zaključene u Hrvatskoj nakon njezina ulaska u EU ne mogu otkazati ili zaustavljati. Zato se sada vodi naknadna bitka Vlade RH za Inu, jer je po Ustavu vlasnik svih prirodnih rudnih bogatstava narod, odnosno država u njegovo ime, pa bi i neotkrivena ležišta nafte i plina morala ostati u hrvatskim rukama.