Kako piše Poslovni dnevnik, već mjesecima je cijena motornog benzina i dizela u Srbiji među najvišima, ako ne i najviša u Europi. Razlozi za takvu situaciju traže se u potrebi srbijanske vlade da kroz poreze i trošarine na gorivo dođe do prijeko potrebnih fiskalnih prihoda. Podsjetimo, u veljači je kontrolu nad Naftnom industrijom Srbije (NIS) preuzeo ruski JSC Gazprom Neft i ta je tvrtka umjesto nekadašnjega državnog distributera postala glavni vladin partner na naftnom tržištu, a kako je ruska tvrtka kao partner financijski jača od same države, to demonstrira stalnim zahtjevima za poskupljenjima, čime zadire u bit vladine ekonomske politike. Kako piše list, već se nekoliko mjeseci vodi teška bitka srbijanske vlade i nove Uprave NIS-a zbog tržišta eurodizela. Ova vrsta dizela samo je načelno u prvom planu, riječ je o tome da će vladin odgovor na zahtjeve da se ograniči slobodan uvoz eurodizela (jedine naftne robe na slobodnom režimu) i da se podignu uvozne dažbine biti odraz vladine pozicije prema europskim pravilima nesmetane tržišne utakmice i borbe protiv monopola bilo koje vrste. Tržišna bi se slika mogla dramatično promijeniti ako srbijanska vlada popusti zahtjevima NIS-a. Uprava naftne tvrtke najprije je zatražila da joj se odobri viša cijena rafinerijske prerade. Glavni direktor NIS-a Kiril KRAVČENKO rekao je da je bez poskupljenja prerade teško ostvariva modernizacija rafinerija. Međutim, tržišna i ne samo tržišna logika protive se bezuvjetnoj kooperativnosti. Energetski stručnjaci smatraju da se normalna cijena rafinerijske prerade kreće između 16 i 18 dolara po toni. NIS ima odobrenje na 32 dolara, ali je iz samog vrha tvrtke zatraženo da im se dopusti povećanje na oko 50 dolara po toni. Pristajanje na ovaj zahtjev imalo bi izravan odraz na tržištu kroz povećanje maloprodajnih cijena svih derivata. No, drugi prijedlog još je neugodniji, navopdi Poslovni dnevnik. Mjesečne potrebe Srbije za eurodizelom iznose oko 50 milijuna litara. NIS kontrolira tek 15% tržišta, a sada traži da samo polovina mjesečnih količina bude na slobodnom režimu i da se uvedu dodatne uvozne dažbine. Ako bi se prihvatio taj zahtjev, privatnim uvoznicima bi ostalo tek 25 milijuna litara mjesečno, pri čemu se mora računati i na moguće povećanje carine, što bi njihovu poziciju učinilo potpuno nekonkurentnom. Za iznos dodatnih troškova NIS bi mogao sniziti cijenu eurodizela na svojih 500 crpki i ugušio konkurenciju. Ostao bi samo NIS i njegov monopol, a tržišta nigdje ne bi bilo, piše Poslovni dnevnik.