Dok vrućina pomiješana s prometnom bukom unosi nesklad u gradske domove, sjajno je otići u prirodu i odmoriti oči već prvim pogledom u tanak šal pepeljastog dima koji se pospano vuče po krovovima nekolicine kuća u višim (hladnijim) predjelima zemlje.
Međutim, puno, puno više od sjetnog pogleda u dimnjak s mislima na niže temperature i osvježenje može pružiti posjet jednom od osam nacionalnih parkova ili čak 12 parkova prirode koji su nadohvat ruke većini stanovnika Hrvatske.
Tako se, primjerice, na svega nekoliko sati vožnje od Zagreba, Rijeke ili Splita nalazi najmlađi, osmi po redu nacionalni park u Hrvatskoj – NP Sjeverni Velebit. Taj naizgled hladan mozaik sačinjen od stijena, šuma, krških dolina, jama, ponikvi i škrapa sjecište je raznih biljnih i životinjskih svjetova, a nacionalnim parkom je proglašen 1999. godine.
Kako bi se ta prirodna granica između kontinentalne i mediteranske Hrvatske otvorila za znanstvenike i posjetitelje te olakšao prilaz najnepristupačnijim dijelovima Velebita, Direkcija šuma na Sušaku, Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine financirali su gradnju uzdužnog visinskog puta poznatijeg pod imenom Premužićeva staza. Ona je dobila ime po svojem projektantu, planinaru i glasovitom graditelju velebitskih ruta, inženjeru šumarstva Anti Premužiću, rodom iz Slavonskog Kobaša.
Umijeće slaganja kamena
Radove na toj, smatraju mnogi, najljepšoj stazi po Velebitu izvodili su između 1930. i 1933. godine uglavnom Podgorci, stanovnici sela s primorske strane te planine koji su vični obradi kamena. Riječ je uistinu o remek-djelu graditeljstva jer je građena u kamenu-suhozidu, bez suvremenih strojeva i betona. Za to istinsko umijeće slaganja kamena radnici su bili dobro plaćeni.
Ukupna dužina Premužićeve staze od Zavižana (planinarski dom i meteorološka postaja) do Baških Oštarija je 57 kilometara. Prosječna širina staze je 1,2 metra, a prosječni nagib iznosi 10 posto te nema teških uspona.
Kroz NP Sjeverni Velebit, pak, prolazi 16 kilometara staze – od Zavižana do Planinarske kuće Alan, koje je moguće proći za približno šest sati laganog hoda. Tih 16 kilometara s poučnim tablama o geologiji, speleologiji, živom svijetu i kulturnoj baštini tog prostora posjetitelje će očarati mahom sedimentnim stijenama od kojih su neke starije od 315 milijuna godina. Najviši vrh sjevernog Velebita vidljiv s tog dijela staze je Mali Rajinac (1699 metara).
Surovi krški reljef strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi skriva veliki broj jama koje su uvrštene u najzanimljivije svjetske speleološke predjele. Posebice je zanimljivo istaknuti kako su neke od njih (npr. Lukina jama-Trojama i Slovačka jama) istražene do dubina većih od tisuću metara. A do 2018. na području tog nacionalnog parka otkriveno je i dijelom istraženo više od 500 speleoloških objekata od kojih su 98 posto upravo jame.
Endemska pijavica
Veliki obol bioraznolikosti daju ekstremni klimatski uvjeti. Točnije, temperature koje se zimi spuštaju do -29 Celzijevih stupnjeva te ljeti rastu do 28 Celzijevih stupnjeva, ali i bura (jačine do 185 km/h), snježni pokrivač (čija je najveća izmjerena visina 322 centimetra) i čovjek (stočarstvo, gradnja pastirskih stanova i sl.).
Na vrhovima sjevernog Velebita prevladava šuma planinskog bora, smreke, bukve i javora. Padine u unutrašnjosti obrasle su bukovim i bukovo-jelovim šumama, a one u primorskom dijelu hrastom i grabom. Tamošnje šume bogate su i gljivljim vrstama.
Obrise lica životinjskog svijeta, pak, ocrtavaju medvjedi, vukovi, risovi, divokoze, orlovi, sove, ćukovi, pet od devet europskih vrsta djetlića i leptiri. Pritom nije na odmet istaknuti kako je jedan od najpoznatijih stanovnika velebitskog kamenjara poskok, najotrovnija europska zmija.
K tomu, u pukotinama stijena nalaze se različite vrste kukaca i drugih beskralježnjaka, dok u jamama žive stonoge, pauci, rakovi i školjkaši. Jedno od značajnih biospeleoloških otkrića svakako je Meštrovljeva pijavica, endem sjevernog Velebita koji je otkriven na dnu Lukine jame 1994. godine.
Reful bure
Ne treba proći mnogo vremena za zaljubiti se u sjeverni Velebit zauvijek i neopozivo. Jer, on se velikoj većini svojih posjetitelja obraća kao starim znancima, dakle, sa sjetnom privrženošću, koji će mu pritom lako otkriti želju za ponovnim susretom s ljepotama nacionalnog parka.
No, valja imati na umu da je za prelazak Premužićeve staze ipak potrebno imati određenu razinu psihofizičke spremnosti. Planinarsko sklonište Rossijeva koliba, koja je izgrađena 1929. godine i koja se nalazi na približno dva sata hoda od Zavižana, prikladno je mjesto za osvježenje i nastavak prema PK Alan.
Odmoru nakon prijeđenih 16 kilometara dodatnu vrijednost tada daju planinski zrak pomiješan s mirisima mediteranskih biljaka koje šalje Jadransko more, Sunce koje tijekom ljeta do kasno uvečer bdije nad otocima Pagom i Rabom, ali i zvuk ponekog refula bure. Ipak, PK Alan nalazi se iznad Jablanca koji administrativno pripada Senju.
