Međutim, razumno je postaviti pitanje smisla i posljedica takvih specifičnih sankcija, koje u EK prozivaju "pametnima" iz nekog nepoznatog razloga, kao da su jedine moguće. Predstavljajući ih, prva žena Komisije naglasila je da „Europa mora biti jaka da pomogne Ukrajini“. A vrapcima na grani jasno je da je Stari kontinent iz mjeseca u mjesec slabiji nego ikada u suvremenoj povijesti, iscrpljen pandemijskim lock-downima, izjeden inflacijom koja se penje i do 16% a gospodarstva se bore s iznimno visokim rastom cijena energije već godinu dana. Smisao radikalnih sankcija, koje oslabljuju i lome onoga tko ih uvodi, nije uputno propitivati, što znači da nam uz gospodarstvo slabi i sloboda javne riječi.
Tržište naveliko ustupa pred državnim intervencionizmom diljem Europe. Primjerice, u Hrvatskoj svjedočimo situaciji u kojoj tržišni igrači nisu voljni puniti skladište skupim plinom, u strahu da ne izgube novac pa će to morati učiniti HEP sredstvima koja neće biti njegova. U interesu sigurnosti opskrbe i mira u kući. Istodobno, javnost se „mulja“ da Hrvatska nije ovisna o ruskom plinu, da ga lako može supstituirati LNG-jem, što baš i nije tako 'easy' kako se sugerira.
Neraskidiva veza Europe i Rusije
No, da se vratim na temu.
Europa je izrazito ovisna o ruskoj nafti i još više o uvozu ruskih naftnih derivata, zbog čega veletrgovci na svojim specijaliziranim konferencijama već govore da slijedi kriza opskrbe dizelom. Zašto? Jer europske rafinerije nisu u stanju proizvesti dovoljno te vrste derivata koje godinama masovno uvoze iz Rusije. Postaje sve jasnija nepopularna činjenica u koliko velikoj mjeri je Europa gospodarski neraskidivo isprepletena s Rusijom. Na tome se radilo desetljećima i sada sjeći sjekirom ima visoku cijenu za obje strane. Ono što nije dobro za jednu stranu, jednostavno ne može biti dobro za drugu, koliko god to politika ne želi priznati. Uostalom, ne treba sa stopostotnom sigurnošću biti uvjeren da će Rusija zbog naftnih sankcija brzo pasti, kao da je život samo matematika. I to u trenutku kad je europsko gospodarstvo ubrzano ide iz prehlade prema upali pluća, zahvaljujući sankcijama, koje bi mogle s vremenom i slomiti EU blok.
Na primjerima Irana i Venezuele poznato je da postoje uhodani mehanizmi za izbjegavanje sankcija, koji su već vidljivi i na naftnom tržištu koje ne ljubi rusku naftu, ali je uredno kupuje i miješa. Iz ruskih luka isplovljava sve više tankera natovarenih crnim zlatom s odredištem „nepoznato“. Nafta nalazi svoj put na tržište, a popust od 20-30 USD po barelu i dalje jamči odličnu zaradu ruskom prodavatelju. Sada je dobro, ali kako ćemo živjeti 2023., s cijenom barela od 150-200 USD možda?
Živimo u ciničnom svijetu i ne treba sumnjati da će papiri koji prate pošiljke nafte istrpjeti sve što će biti potrebno pa i ako se uvede embargo. OPEC je već upozorio blok da ne sankcionira naftu, jer novih količina na tržištu neće biti. Taj savez 'europski energetski problem' promatra kao „samonametnute sankcije“ i na njih neće odgovoriti većim količinama. Dakle, simultano iscrpljivanje Europe i Rusije će se nastaviti. Po visoku cijenu - nafte i svega ostalog, a s neizvjesnim efektom. Stručnjaci su na vrijeme savjetovali Komisiju da uvede porez na energente iz Rusije, jer takva sankcija je fleksibilna, ne radikalna i može biti učinkovita, jer je skalabilna. Ona nije "eksperiment na živom čovjeku", što potpuna blokada ruske nafte jest, nevjerojatan šok za globalno tržište. Tko zna, niskoenergetska dijeta sa superskupim "nutrijentima" koji stižu iz drugog preferiranog pravca, možda nekim čudom i poluči ciljane efekte. Ako izmučeni pacijent to može trpjeti.
