Ograničenje cijene plina ili tzv. „price cap“ očekivano se pokazao kao tvrd kamen spoticanja u nesložnoj Europskoj uniji, u kojoj dogovor moraju postići države više i niže brzine – bogatiji i siromašni. Potonjima pripada i Hrvatska, koja se – gle čuda - usprotivila prijedlogu Europske komisije, skupa s Italijom, Rumunjskom, Poljskom, Grčkom, Litvom, Latvijom tj. ukupno desetak država. Iz tog prijedloga je jasno u kojoj mjeri je Europa razjedinjena, ekonomski, infrastrukturno, energetski, interesno, na sve moguće načine i kako svako gleda svoj (kratkoročni) interes.
Prema najnovijem prijedlogu „price cap“ bi se aktivirao ako cijene na plinskom čvorištu TTF za mjesec unaprijed premaše 220 EUR/MWh, te ako budu 35 EUR/MWh više od referentne cijena za LNG. Ta najnovija granica je ispod prvobitno predložene od 275 EUR/MWh, no to i dalje nije dovoljno za siromašnije, koji priželjkuju ograničenje ispod 200 EUR/MWh, uvjerene da će cijena riješiti probleme, a ne stvoriti nove, što ne mora biti tako. Bogatije zemlje, koje kontroliraju Komisiju i forsiraju ograničenje cijena (za što se možda uopće neće stvoriti tržišni uvjeti da bude primijenjeno) imaju drugačiju logiku. Bogatiji mogu platiti skupi plin i uopće ne žele ograničenje cijena jer strahuju da bi njegovom primjenom mogle ostati bez plina pa bolje ga platiti i jako skupo, nego ostati bez njega. Jer, EU je sada na globalnom tržištu i natječući se s teretima koji hitaju u Aziju, a poznato je da će zima 2023./24 u smislu sigurnosti opskrbe biti bitno teža nego ova. U budućnosti će svaki teret iz specifične zemlje imati svog poznatog krajnjeg kupca, dakle, tržište će se smanjiti, a cijene mogu samo rasti.
Gas-junkie ima čime platiti plin
Njemačka, najveći gas-junkie Europe i najsnažnije gospodarstvo EU-a, stavljena je politički u sramotan položaj da se ispričava što je konkrentnost gradila na jeftinom ruskom plinu, kao da to nije bilo razumno. Sada gleda u pod i duboko grabi u proračun kako bi obilato dotirala nabavu plina, u pokušaju da nekim čudom spriječi prijeteći slom kritičnih industrija, kao što je kemijska. S trgovcem Trafigurom Njemačka je sklopila 3 milijarde USD vrijedan ugovor za dobavu plina za naredne četiri godine, povrh 800 milijuna USD za dobavu rijetkih metala. Jer, ključno je i jedino važno ne ostati bez plina, dok se ne postigne primirje u Ukrajini, do čega će jednom doći, a onda će cijene pasti. Svatko se prvo za sebe pobrine, a interesi i potrebe nisu uvijek iste. Siromašnija Srednja Europa je u bitno većem problemu s diversifikacijom opskrbe. Hrvatska svoju ležernu poziciju može zahvaliti čudu da je u zadnji tren realizirala LNG terminal na Krku, kojem opozicije nije manjkalo, iz mnogih pravaca. Plina nam neće manjkati, no hoće i HEP na ostati u državnim rukama, to je već druga priča.
Budući da je Rusija gotovo prepolovila isporuke Europi u usporedbi s prošlom godinom, povijesni smjer protoka plina s Istoka na Zapad po prvi je put obrnut, što znači da kontinent sada prima više uvoza sa Zapada nego s Istoka. Da bi se Europa udaljila od svoje ovisnosti o opskrbi ruskim plinom, mora omogućiti protok velikih količina plina sa zapada na istok. Povijesno, kad su odnosi s Rusijom bili dobri, tok je bio u drugom smjeru, no danas je teško vjerovati da će se ta vremena vratiti. Međutim, postoji cijeli niz tehničkih poteškoća, jer tamošnji su plinovodi projektirani za ruski plin s 90% metana tako da potencijalni detoks s ruskog plina nije bez problema. Dopušteni sadržaj metana u plinu duž sada praznog Transbalkanskog plinovoda (između Turske i Ukrajine, s ograncima prema Bugarskoj), koji bi mogao osigurati plin s nižom razinom metana iz grčkih LNG terminala, tek treba biti dogovoren. Za ilustraciju, bugarski sustav prima 75% metana, Rumunjski 85%, a Moldavski i Ukrajinski 90%.
Regulatorne prepreke
Tu je i odgoda u potpisivanju novih sporazuma o interkonekciji između država članica EU-a i ugovornih strana Energetske zajednice (poput Ukrajine, Moldavije ili država Zapadnog Balkana) i Turske. Nadalje, politike potiču isporuku uvezenog kaspijskog plina Italiji, a ne tranzitnim zemljama Grčkoj ili Bugarskoj. Rezultirajući niski tokovi plina znače da cjenovnu štetu najviše osjećaju potrošači u Istočnoj Europi koji nemaju izlaz na more i koji trebaju tranzit plina preko nekoliko granica. Svima njima ruski plin koji još uvijek Turskim tokom teče prema Zapadu itekako puno znači.
Dakle, ako su prepreke regulatorne, ideja o hitnom ograničenju cijena plina može biti samo kratkoročna mjera koja bi kontraproduktivno povećala potražnju. Povećana potražnja, uz ranije spomenuta postojeća uska grla, znači i veću cijenu, i zato je „price cap“ opasan pa je pitanje jesu li političari u nekim EU članicama uopće dobro brifirani kad misle da je cijena sve. Umjesto fokusa na cijenu, kreatori politike trebali bi se pozabaviti temeljnim uzrocima nestašice plina i visokih cijena, točnije regulatornim uskim grlima. Njih nije lako riješiti niti je to moguće brzo, zato s „price capom“ treba biti vrlo, vrlo oprezan dok na izopačenom tržištu vrijede pravila Divljeg Zapada, koja će se zadržati u najboljem slučaju barem dok se ne postigne primirje.
