Ambicije protiv tržišta
Ultraambiciozni europski ciljevi trebali bi se ubrzo preslikavati i u hrvatsko zakonodavstvo, no čini se da je zakonodavac izabrao konzervativan, pa i neambiciozan pristup koji ne razvija energetsko tržište i investitorima i građanima ne ulijeva baš puno nade u bolje dane. Bez razvoja energetskog tržišta neće biti ni razvoja obnovljivaca, a tržište se ne događa dok to politika ne odluči. Vlada jednostavno opet ne gleda u tom smjeru, bojeći se promjena u funkcioniranju HEP-a koji poduzetništvu ionako naplaćuje sve skuplju struju, jer tu su vanjski faktori na koje se ne može utjecati.
Slično je i s poticanjem elektromobilnosti, korak naprijed, ali ne u sustavno uređenje sektora na korist sviju. Kolateral će biti građani kojima će cijena energije nastaviti rasti.
Dok EU u javnu raspravu već pušta novu zelenu legislativu, Hrvatska ni svoju još važeću u obnovljivcima nije primijenila jer za to nije bilo volje ni novaca. Regulativu koju tek donosi veže za Direktive iz 2018. koje će već iduće godine – dakle, taman kad naš novi resorni zakon stupi na snagu - pojesti vrijeme, pa ćemo opet biti u zaostatku. Uzalud sve javne rasprave ovoga svijeta i svi konstruktivni prijedlozi kad malo što prođe gusti lakmus papir u resornom ministarstvu!
Nitko sretan
Na koncu nitko ne može biti zadovoljan – investitori upozoravaju da će se uskoro dogoditi velika rupa u razvoju projekata, papiri zapinju, nefunkcionalni, komplicirani i klijentelistički sustav poziva na korupciju iza svakog ugla. No, istina je da su se do sada samo veliki projekti uspjeli probiti, analogija tome što iz godine u godinu bogatiji uzimaju poticaje i kupuju skupe električne aute. Građanska energetika nema svoj lobby. Razvoj obnovljivaca u Hrvatskoj nema puno veze s krilaticom o kojoj se sve više govori na bogatijem Zapadu, a to je „pravedna energetska tranzicija“, koja ojačava građane i bori se protiv energetskog siromaštva.
To je u bogatijim zemljama važna tema, nakon što su brojne velike kompanije pokupile vrhnje i ostavile općine da se same bakću primjerice, s problemom buke ili promjene mikroklime i građanima koji se zimi smrzavaju. Politika je shvatila da treba podršku za projekte koji iako zeleni, itekako utječu na kvalitetu života pa gleda da ipak nekako osnažuje energetske zajednice i potiče fotonapon na krovovima. Kod nas se s jednakom strašću potiče jedino kupnja ogrjevnog drveta! I tu stvar staje, zato i imamo tek 120 MW fotonapona na distribucijskoj mreži.
Ovce u tor
U najsiromašnijim općinama i u kršu događa se najveći broj većih projekata od kojih lokalne zajednice nemaju izrazitu korist, država nikako ne potiče investitore da ulažu u razvoj tamo gdje zarađuju, zahvaljujući obnovljivim izvorima koji ne pripadaju nikome, koji su takoreći Bogom dani. Što se velike fotonaponske elektrane grade u poduzetničkim zonama, gdje su trebali niknuti proizvodni pogoni, i na poljoprivrednom zemljištu, kao da ne boli nikoga niti itko o tome razmišlja. Prostor se ne percipira kao neobnovljivi resurs, vidimo to oko sebe svaki dan, oguglali smo na loše.
Njemačka ima premijski model koji ne predviđa FN elektrane snage veće od 10 MW, a u nas je stvar upravo obrnuta – kvota za najveće projekte u Suncu znatno je veća od one za manje. Pravda? Ne, opet stari dobro poznati klijentelizam. I sve pod izlikom da moramo brzo doći do 36,6%, a to neće biti moguće građanskom energetikom. Zato se valjda oko nje i ne treba truditi, teško je to, mijenjati pravilnike, poreznu politiku, micati s položaja moćne koji neznanjem opstruiraju. Lakše je ovako, bikovi naprijed, ovce u tor i vozi dalje...
