Udio satne proizvodnje VE u dijagramu opterećenja iznosi od 0% do 25%, a srednja apsolutna pogreška u planiranju njihova rada iznosi od 30 do 40 MW. Boris Markota iz HOPS-a kaže da je prosječno 65% vremena pogreška planiranja lani iznosila do 10% instalirane snage, što su dobre brojke. Stalno povećanje snage i ulazak novih objekata u probni pogon utječu na kvalitetu prognoze no s većim iskustvom planiranje je sve kvalitetnije. Ipak, pružanje pomoćnih usluga sada ide isključivo na teret HOPS-a, a na trošak pomoćnih usluga odlazi oko 25% ukupnih prihoda te tvrtke koja zakupljuje tercijarnu rezervu i aktivira snagu, koja odstupa +/- 200 MW. Ta tvrtka trenutno izrađuje studiju s pet scenarija razvoja OIE i troškova njihove integracije u EE sustav. U HOPS-u već sada procjenjuju da će s instaliranih 744 MW vjetroelektrana, koliko iznosi već popunjena kvota, za energiju uravnoteženja trebati 500 GWh.
Energetičar Marijan Kalea je naveo da angažman vjetroelektrana iznosi 2200 sati godišnje, a angažman niži od 1% ukupne instalirane snage VE je čak 667 sati godišnje, odnosno u prosjeku svaki 13 sat ne može se računati na energiju iz vjetra. To nije osobitost Hrvatske, slično je u vjetrovitijoj Njemačkoj. Najduže trajanje instalirane snage u nas imaju elektrane na biomasu i bioplin s prosječnih 5164 sata godišnje, a za fotonapon u Hrvatskoj (kopno i priobalje) to je 1382 sati godišnje, što je solidno. Za usporedbu, u Španjolskoj je to do 1900 h godišnje, a u Njemačkoj 900 h godišnje.
Ipak, kod fotonapona je problem povjerenje u instaliranu snagu - ako se računa na godišnje najveće vršno opterećenje u zimskim večerima, povjerenje iznosi nula, no može biti veće ako se događa u ljetna podneva. Za usporedbu, u Njemačkoj se vršno opterećenje poklapa s proizvodnjom fotonaponskih elektrana, što je odlično za EES. "Bez rezervnih kapaciteta se ne može ići u razvoj obnovljivaca. Sve države u Europskoj uniji imaju 100% rezervnih kapaciteta za pokrivanje proizvodnje obnovljivih izvora. Španjolska ima 150% rezervnih kapaciteta, a Njemačka 130%, dok Hrvatska ima tek 40-50%", problematizirao je Kalea.
Marko Lovrić je uspoređivao potencijale ulaganja u TE na fosilna goriva i obnovljive izvore energije. U njegovoj studiji razmatrana je gradnja novih kapaciteta kako bi se zadovoljila očekivana potrošnja od 21 TWh do 2030. godine. Ako bi Hrvatska računala samo na fosilne izvore za postizanje sigurnosti opskrbe trebala bi izgraditi 1.550 MW kapaciteta (npr. TE Plomin C i dvije nove TE na plin). Za postizanje sigurnosti opskrbe isključivo korištenjem OIE trebalo bi u istom periodu instalirati 4.788 MW elektrana. Fosilna varijanta s cijenom proizvodnje od 72 eura/MWh koštala bi 2,5 milijarde eura, dok bi u scenariju isključivo obnovljivaca po prosječnoj cijeni proizvodnje od 88 eura/MWh, trebalo uložiti čak 8,5 milijardi eura.
"Prema tom proračunu fosilni izvori su znatno financijski isplativiji. U stvarnosti bi trebalo očekivati neki kombinirani scenarij primjerice jedna ili dvije termoelektrane na fosilne izvore, OIE i reverzibilna hidroelektrana, ili nove tehnologije, primjerice elektroliza vode za proizvodnju vodika i kisika te korištenje vodika sa zemnim plinom u plinskoj termoelektrani", progresivan je Lovrić, koji smatra da su dosadašnjim razvojem obnovljivaca u našoj zemlji najveću korist izvukle banke kroz natprosječne diskontne stope.
