Konferencija COP21 u Parizu koja je okupila 195 zemalja te postavila širokoobuhvatan cilj eliminiranja neto povećanja emisije stakleničkih plinova u ovom stoljeću. Stvoren je sustav koji treba osigurati poticaj zemljama da dobrovoljnim domaćim mjerama smanje emisije i pružiti podršku zemljama u razvoju ulaganjem milijardi dolara kako bi se lakše nosile s tranzicijom na zelenije gospodarstvo. Samo nekoliko sati prije velikog slavlja, izbila je velika kriza koja je skoro potopila sve nade u dogovor oko klimatskih promjena – i to na samom zaključivanju sporazuma. Naime, pravni su savjetnici iz delegacije SAD-a primijetili promjenu između predzadnje i finalne verzijesporazuma  koja je bila prezentirana. Na mjestu gdje u svim prethodnim verzijama stajala riječ „should“, u konačnoj je verziji, iz nekog nepoznatog razloga, postavljena riječ „shall“, piše portal Znanost. „Should“ je engleska inačica hrvatskog izraza „trebalo bi“, dok je „shall“ puno bliža našem „bit će“. Bila je to naizgled mala greška ali s ogromnim implikacijama. Jednostavno, “should” nalaže moralnu obvezu nacijama, ali ne tjera ih da zaista učine nešto. S druge strane, „shall“ znači kako postoji zakonska obveza da se poduzme akcija. Da je u konačnom tekstu korištena riječ „shall“, značilo bi to kako Amerikanci moraju dobiti odobrenje Kongresa kako bi pristali na sporazum – a to je nešto što se, u pravilu, smatra apsolutno nemogućim. Brojnim odlukama u SAD-u, pa tako i kongresnim, uvelike neizravno upravljaju razni lobiji – utjecajne grupacije koje štite svoje interese, između ostalog, i kroz zakonske akte. Još je manja tajna koliko su naftne i plinske korporacije velike i značajne te koliko snage i utjecaja imaju na ovakve odluke, štiteći svoju teško stečenu poziciju u svijetu. Štoviše, da ovo nije promijenjeno, ne samo da SAD nikad ne bi mogao potpisati, nego i Kina (kao najveći svjetski zagađivač) ne bi htjela potpisati nešto što Amerikanci ne žele. Naravno, kao i svaka politička odluka, ovo se nije završilo na običnom ispravljanju teksta. Neke su nacije ovo vidjele kao ozbiljnu promjenu i tražile ponovno otvaranje pregovora. Konkretno, Nikaragva koja se protivila dogovoru, vidjela je ovo kao priliku da uspije u inicijalnom naumu i prekine pregovore. Odjednom, dogovor je bio na rubu raspada. Uslijedile su hitne intervencije na najvišem nivou – predsjednik SAD-a Barack Obama i vođa Kube Raul Castro apelirali su na postizanje dogovora obavljajući telefonske razgovore s predstavnicima Nikaragve kako bi ih nagovorili da odustanu od svog nauma. Također, Kina je lobiranjem odigrala značajnu ulogu u uvjeravanju nacija da dopuste promjenu u zadnjem trenutku. Pritisak je uspio. Svi „shall“-ovi promijenjeni su u „should“-ove, tekst je vraćen na glasanje i prošao. Sporazum je naposljetku uspješno prihvaćen. I tako je izbjegnuta priča o povijesnom dogovoru uništenom i odbačenom zbog jedne jedine riječi.