Poštovani gosp. Horvat, za početak nas zanima kakvo je općenito stanje u vezi sa zakonima i podzakonskim propisima u području obnovljivih izvora energije.

Kao prvo, realna situacija je da je naše kompletno zakonodavstvo u Poglavlju 15 'Energetika' usklađeno s Europskom unijom. To znači da ni u zakonima i podzakonskim aktima iz segmenta obnovljivih izvora nema nesuglasica s EU-om. 
Međutim, 'boom' koji se dogodio u segmentu obnovljivih izvora tjera nas da neke nedostatke iz regulative pokušavamo riješiti na drugačiji način. Tako upravo pripremamo drugačiju gradaciju tarifa unutar veličine (snage) pojedinih sustava, a pogotovo kod fotonaponskih sustava, odnosno sunčanih elektrana. Naime, tu se pojavio problem da se za iste katastarske čestice, pa i za iste krovove, podnose slični zahtjevi. To implicira da postoji želja za izgradnjom većih sustava, no kako je tarifa limitirajući faktor, za isti se 'krov' podnose dva zahtjeva. 
Najperspektivnija tarifa u ovom trenutku vrijedi za male ili mikrosustave, snage do 10 kW, a zatim je vrlo popularna i ona za snage 10 - 30 kW. Tih 30 kW je preslikano iz austrijskog, talijanskog i njemačkog tarifnog sustava i ta je tarifa 2 - 3 godine bila vrlo aktualna, no danas se to proširilo na 50 kW. No, ključno je da se tarifa neće smanjivati iz jednostavnog razloga što je u ovom trenutku u Hrvatskoj premalo toga instaliranog da bi se stekli uvjeti za to.

Koje su najvažnije novosti iz izmjena i dopuna podzakonskih propisa o obnovljivim izvorima koji se pripremaju?

U ovom trenutku radimo na Izmjenama i dopunama Tarifnog sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije (NN 33/2007), a paralelno i Pravilnika o korištenju obnovljivih izvora energije i kogeneracije (NN 67/2007) te Pravilnika o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača električne energije (NN 67/2007 i 35/2011). Prioritetno je tarifne stavke uskladiti s novonastalim uvjetima na tržištu. 
Novim Tarifnim sustavom moramo riješiti i problematiku probnog pogona. U ovom trenutku, za razliku od austrijskog ili njemačkog tarifnog sustava, U Hrvatskoj za sada ne postoji definiran mehanizam otkupa proizvedne energije tijekom probnog pogona, odnosno vremena od puštanja proizvodnog kapaciteta u rad i obavljanja tehničkog pregleda, odnosno nakon tehničkog pregleda do podnošenja zahtjeva i dobivanja rješenja o statusu povlaštenog kupca. No, novi Tarifni sustav će definirati status probnog pogona. 
Još je nešto bitno, a to je definiranje kategorije vlastite potrošnje u segmentu kogeneracije i bioplina. Zašto? Prema europskim direktivama se povlaštenost u kontekstu 'zelene energije' ne može odnositi na ono što se uzima iz mreže, već samo ono što proizvodni pogon proizvede. Bioplinsko postrojenje ima dva tehnološka procesa: prvi je proizvodnja bioplina, a drugi proizvodnja električne energije. No, kompostište ili pogon za proizvodnju bioplina moraju imati mrežni priključak, što je kategorizirano kao vlastita potrošnja i ne može se pribrajati 'zeleno proizvedenoj energiji' jer se uzima iz mreže. Ta se neusklađenost pokušava urediti jer je danas situacija takva da postoji mogućnost tzv. imaginarnog brojila na kojem se zbrajaju kW h iz 'zelene energije' i oni koji su uzeti iz mreže da bi se proizveo bioplin pa se onda potiče i jedno i drugo! 
Bitno je i na koji će se način rješavati problematika tzv. zatečenih i projekata koji su u fazi administrativnog rješavanja, a koje će zateći izmjene i dopune spomenutih propisa. To je pitanje s kojim se sada bave pravnici Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatske energetske regulatorne agencije i Hrvatskog operatora tržišta energije. Stoga će Prijelazne i završne odredbe Tarifnog sustava biti pravno regulirane tako da se neće moći ostaviti 'vakuum' u primjeni regulative. 
To je ono na što u ovom trenutku posvećujemo maksimalnu pažnju.

Kada se može očekivati novi Zakon o obnovljivim izvorima energije?

Želja nam je da (bez obzira na sadašnju situaciju oko izbora) tijekom rujna formiramo radni tim koji će (s obzirom na to da je projektni zadatak gotov) do prosinca iznjedriti prvu, 'draft' verziju Zakona o obnovljivim izvorima energije. Taj se zakon radi paralelno s usuglašavanjem energetske regulative s Trećim energetskim paketom Europske unije. 
To je dobra situacija jer ćemo iz Zakona o tržištu električnom energijom i Zakona o energiji izuzeti obnovljive izvore i dobiti situaciju da Zakon o energiji bude krovni zakon i da nakon njega slijede Zakon o obnovljivim izvorima energije, Zakon o tržištu električne energije, Zakon o trištu plina i Zakon o regulaciji energetske djelatnosti. 
Upravo će Zakon o regulaciji energetske djelatnosti napraviti preustroj HERA-e i osposobiti je da postane br. 1 u energetskom sektoru. Tako se cijenama i definiranjem metodologije za određivanje tarifnih stavki itd. više neće baviti MINGORP, već će se tim problemima morati pozabaviti HERA. Tu nema slobodnog prostora za razmišljanje jer je to definirano Trećim paketom. 
Namjera je da zakonodavni okvir za obnovljive izvore ustrojimo na način kao što to imaju Austrija ili Njemačka za koje mislim da imaju puno toga reći u toj domeni i u cijeloj toj priči od njih možemo mnogo naučiti.

Što je s problemom granice najveće snage sunčanih elektrana koja je dosadašnjim propisima postavljena na 1 MW?

U članku 7, stavku 4. Tarifnog sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije piše da će HROTE prestati sklapati ugovore kada instalirana snaga u segmentu 'solara' bude na razini 1 MW. Gdje je tu problem? S obzirom na to da je MINGORP glavni izrađivač Tarifnog sustava, smatram da je najvažnija riječ 'instalirana'. Ne radi se o rješenjima o izdanim statusima povlaštenosti, ne o sklopljenim ugovorima, nego isključivo o instaliranoj snazi. Što znači 'instalirano' i na koji način se može kontrolirati što je instalirano, a što je rješenjima potkrijepljeno za status povlaštenosti? Dakle, svaki zahtjev koji dođe prema HROTE-u i svaka faktura koja ode prema povlaštenom proizvođaču, u stvari, znači instalirani objekt. To znači da treba komparirati dvije stvari: jedna je koliko je ugovoreno, a druga koliko je instalirano.

Hoće li biti promjena tarifa i tarifnih stavki za pojedine projekte, odnosno skupine projekata?

Moramo otvoriti mogućnost investitorima i u velike objekte. Ali, moramo biti svjesni nekoliko stvari. Više nigdje u svijetu, a to se ne bi smjelo biti ni u Hrvatskoj, tarife ne rastu. 
U čl. 5. Tarifnog sustava spominje se tzv. korektivni faktor kojim se u jednoj godini varolizira porast, odnosno pad standarda. Dakle, ako je to 1,7, 2 ili 3%, za te brojke se svake godine diže tarifa. U pravilu se danas u odnosu na sve te poraste povlaštenim proizvođačima definira veća tarifa i onda je oni koriste 12 godina. U ovom trenutku je jedino logično da se ta tarifa ne smanjuje, ali će se morati spriječiti da raste. Takav sustav više nigdje u svijetu ne postoji. U Njemačkoj se tarifa korigira dva puta godišnje, a tamošnjom se formulom valorizira u kojoj mjeri pada investicija iz godine u godinu.

S obzirom na brojne nove projekte koji se najavljuju i/ili ostvaruju, postavlja se pitanje hoće li za njihovo poticanje biti dostatna sredstva iz prikupljenih naknada za poticanje povlaštenih proizvođača?

Od 2007. godine na snazi je Uredba o naknadama za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije koja definira na koji se način prikuplja naknada iz koje se formira fond unutar HROTE-a iz kojeg se plaća stimulativna tarifa povlaštenim proizvođačima. Isprva je ta naknada bila 8,09 lipa po kW h, a danas je (zbog razdoblja koje nije otvaralo perspektivu, a i recesija je tome pomogla) 5 lipa po kW h. To je u ovom trenutku još dostatno da pokrije cijenu povlaštene energije koju HROTE otkupljuje. No, ulaskom novih objekata doći će do situacije da prikupljena naknada na mjesečnoj razini neće biti dovoljna za isplatu onoga što se kroz mjesec dana otkupi. To znači da se akumulacija stvorena u posljednje 3 - 4 godine polako počela 'nagrizati'. 
Ona se sigurno počela smanjivati ulaskom VE Vrataruša u sustav poticanja, a u skoroj perspektivi u njega ulaze i VE Crno brdo (novih 10 MW), a zatim VE Ponikve na Pelješcu, VE Zadar 2, VE Zadar 3 i VE Zadar 4. U posljednja 3 - 4 mjeseca vode se intenzivni pregovori sa Siemensom koji također s velikim angažmanom (tri nove vjetroelektrane) ulazi u područje obnovljivih izvora, a tu su i španjolski investitori s četiri nova projekta. 
Zbog toga ovom trenutku neke stvari moramo staviti pod kontrolu. Dođe li do intenzivnog ulaska novih projekata u sustav poticanja bez reguliranja prikupljanja naknade, a pogotovo bez pravovremenog, linearnog ili eksponencijalnog smanjivanja tarifnih stavki, cijeli sustav poticanja može doći u pitanje!

U znatnoj se mjeri skratio rok od ponošenja zahtjeva za upis u Registar projekata do izgradnje i stjecanja statusa povlaštenog proizvođača. Koji je glavni razlog za to?

To je točno, no na žalost, to prepoznaju samo oni koji se s time bave i žao mi je što o tome nema odjeka u široj javnosti u Hrvatskoj. 
Napravili smo tri ključne stvari. Prva je bila eliminacija potrebe za ishođenjem lokacijske i građevinske dozvole za instaliranje FN sustava na objektima koji su 'regularno' izgrađeni. Pod 'regularno' podrazumijevam one koji su u fazi gradnje ishodili lokacijsku i građevinsku, a i uporabnu dozvolu. Naše je poimanje tog problema bilo da za te objekte ne treba komplicirati administrativne poslove. Pri tome bih htio zahvaliti HERA-i što je sve to vrlo brzo akceptirala. Tako smo napravili uniformni dokument koji u HERA-u stiže iz ureda za prostorno uređenje u kojem se jednostavno kaže da ti objekti ne trebaju lokacijsku i građevinsku dozvolu i time oni brzo dolaze do statusa povlaštenosti, dok su ranije zahtjevi za ta dva dokumenta uzimali jako puno vremena. 
To je doprinijelo tome da je u ovom trenutku velik broj projekata došao do prethodnog rješenja o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača. To su većinom mali objekti i to je ono što je, u stvari, potencirano u Strategiji energetskog razvoja Republike Hrvatske (NN 130/2009). Velik broj tih malih objekata će doprinijeti poboljšanju naponskih prilika u mreži i donijeti neke druge komparativne prednosti u odnosu na izgradnju jednog velikog FN sustava koji bi zauzeo kvotu, pokupio sve subvencije i sl. Želja nam je da nastavimo taj put prema puno malih distribuiranih objekata i omogućimo brojne poduzetničke aktivnosti. 
Porast broja povlaštenih proizvođača treba zahvaliti i činjenici da danas već ima više malih konzultantskih, inženjerskih tvrtki koje pripremaju objekte do faze ishođenja statusa povlaštenosti i stekle su iskustvo u tome. Tako od prvog koraka, tj. podnošenja zahtjeva u MINGORP-u do stjecanja statusa povlaštenog proizvođača i početka otkupa 'zelene energije' danas treba šest mjeseci. 
Kompliciranim zahtjevima za dokumentacijom ne smijemo gušiti poduzetničke ambicije onih koji žele investirati. Tako ćemo Tarifnim sustavom omogućiti, kao što je to praksa u svim zemljama Europe, i izgradnju prve 'velike' solarne elektrane. Trenutačno imamo tri ili četiri projekta koji se usklađuju s prostornim planom i kvotama im želimo dati mogućnost da se ostvare. No, moramo paziti da takvi, 'veliki' projekti ne ubiju 'male' i zato smo predvidjeli određeni limit. Tako razmišljamo kako ograničiti veličinu i to ne onu koju ćemo dozvoliti za gradnju, već onu koja će ući u sustav povlaštenosti. 
Što nas danas sprječava da u godinu dana instaliramo 1000 malih FN elektrana na krovovima? Samo novac! U Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost danas ima 150 - 180 milijuna kuna sredstava koje se u raznim oblicima potpore ili beskamatnih kredita reinvestiraju u energetski sektor, a moje je mišljenje da bi ona trebala biti dvostruko veća. Uz to, ako se uzme da je prosječna cijena instalacije FN sustava snage 1 kW oko 2000 eura, to znači da se kod FN sustava snage 10 kW govori o investiciji koja nije veća od 20 000 eura, odnosno 150 000 kuna. Ako se onih 150 mil. kuna podijeli s tih 150 000 kuna, dobiva se interesantna brojka! 
Primjerice, svakome tko želi investirati u FN sustav na svojem krovu mogao bi se dati vaučer nominalne vrijednosti, npr. 20 000 eura i onda bi se mogao osigurati povrat tog novca na osnovi isporučene električne energije u sustav, a sve to bez ikakvih kamata, administrativnih procedura ili taksi.

I za kraj, što biste mogli reći o suradnji s Europskom bankom za obnovu i razvoj?

U ovom trenutku radimo na ugovoru s Europskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD). Naime, želja nam je da nam svi vanjski konzultanti, koji su angažirani na pripremi stručnih podloga i svega onoga što će koristiti kod izrade zakona, ne budu financirani iz hrvatskog proračuna, nego kroz program koji vodi i financira EBRD. U ovom trenutku, EBRD financira jednog djelatnika u segmentu savjetovališta za obnovljive izvore energije. To konkretno znači da on više nije na proračunu, već ima ugovor s EBRD-om i radi za potrebe MINGORP-a, a financira ga EBRD. 
Drugu stvar koju smo uspjeli osigurati je da će nam EBRD pokriti i pravno savjetovalište. On nam u ovom trenutku nudi i druge mogućnosti, a konkretno će nam sada biti na raspolaganju dvije godine i u te dvije godine, kako se projekti budu otvarali, ulazit će s financijskom potporom.