Od stotinjak postrojenja na biomasu koja su upisana u Registar projekata i postrojenja za korištenje obnovljivih izvora energije i kogeneracije te povlaštenih proizvođača (Registar OIEKPP) ukupne planirane instalirane snage 214 MW električne energije, tek njih 28, snage 58 MW, priključeno je na mrežu. 
Dakle, lista postoji, kao i kvote, no to se ne može reći baš za sve projekte. Naime, dio struke sumnja kako su neki od tih projekata zapravo kulise iz Potemkinovih sela. Stoga je potrebno ‘očistiti’ kvote i listu kako bi oni projekti koji mogu ostvariti višestruki učinak na gospodarstvo i okoliš što prije ugledali svjetlo dana. 
Hrvatski operator tržišta energije (HROTE) ističe kako je za svako postrojenje sklopio ugovor na temelju prethodnog rješenja kojeg je nositelju projekta dala Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA). “Nositelj projekta u roku važenja prethodnog rješenja treba izgraditi postrojenje, pustiti ga u trajni pogon i ishoditi rješenje o statusu povlaštenog proizvođača. Rok važenja prethodnog rješenja može se, na zahtjev nositelja projekta, produljiti ako se HERA-i prije isteka roka važenja prethodnog rješenja dostavi javnobilježnički ovjerena izjava nositelja projekta da je u gradnju proizvodnog postrojenja utrošeno najmanje 50 posto planiranih investicijskih troškova”, kažu nam u HROTE-u. 
S obzirom na to da je za određeni broj postrojenja na biomasu iskorištena mogućnost produljenja rokova prethodnih rješenja i do kraja 2020. godine, dodaje HROTE, može se zaključiti da je to i krajnji rok realizacije svih projekata na biomasu u registru. “Imajući u vidu činjenicu da je HERA-i dostavljen dokaz da je u gradnju proizvodnog postrojenja utrošeno najmanje 50 posto planiranih investicijskih troškova za očekivati je da će se projekti realizirati ranije”, napominje taj operator energetskog tržišta u nas. 
Maja Pokrovac, direktorica udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske, kaže kako neki projekti nisu realizirani jer se većina OIE projekata razvija do faze građevinske dozvole. K tomu, developeri su uglavnom domaće tvrtke koje nisu imale vlastite financijske snage izgraditi projekt. Na ruku im nije išlo ni to da one tek u završnoj fazi počinju tražiti investitore, kao ni činjenica da sve komercijalne banke tijekom 2017. godine nisu financirale biomasu, kao ni druge OIE projekte. 
”Primjerice, projekt biomase veličine jedan MW stoji od četiri do pet milijuna eura i potrebno je otprilike bar milijun eura vlastitog učešća kojeg domaći investitori nisu imali. Stoga su bili prinuđeni prodavati ih onima koji imaju vlastiti kapital. Potencijalni ulagači s kapitalom shvatili su da je riskantno ulaziti u projekte biomase zbog dobave sirovine, i tu je zapelo. Kvota se sama po sebi očistila i to upravo na onim projektima koji nisu bili dovoljni zreli”, objašnjava ona, dodajući kako će se na tržištu pojaviti oni projekti koji imaju financijsku snagu i tehničko znanje da bi opstali u okruženju s jednim ključnim dobavljačem – Hrvatskim šumama koje su sada definirale cijenu. Tako da se može reći kako su neke od dječjih bolesti prepoznale i Hrvatske šume i developeri. “Tako se jasno profilira uloga Hrvatskih šuma i ulagača”, naglašava. Budućnost u ovome sektoru su, smatra Maja Pokrovac, postrojenja do jednog MW, s lokalno dostupnom sirovinom te jednako tako lokalnom potrošnjom topline koja je dostupna industriji.