Globalne cijene sirove nafte naglo su porasle nakon izbijanja rata na Bliskom istoku 28. veljače. Poremećaji u opskrbi kroz Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi otprilike petina svjetske pomorske trgovine naftom i plinom, uz napade na naftnu infrastrukturu u regiji, izazvali su globalni opskrbni šok nezabilježenih razmjera. Cijena barela nakratko je skočila na tek nešto ispod 150 dolara te se otad povukla, no i dalje ostaje iznad predratne razine od oko 70 dolara.
Ipak, skok međunarodnih cijena nije se ujednačeno prelio na benzinske crpke. Kako pokazuje analiza Međunarodne agencije za energiju (IEA), koliko su potrošači osjetili krizu ovisilo je o strukturi domaćih tržišta goriva i opsegu državne intervencije. U nekim su zemljama maloprodajne cijene rasle gotovo u korak s međunarodnim tržištima, dok se u drugima gotovo nisu ni pomaknule.
Porast cijena sirove nafte u ožujku brzo se prelio na veleprodajna tržišta rafiniranih derivata, pri čemu su cijene dizela i mlaznog goriva rasle osobito snažno, dodatno pogoršane gubitkom bliskoistočnih teških sirovih nafti koje daju visoke prinose tih derivata. Cijene sirove nafte posljednjih su se tjedana vratile na predratne razine zbog optimizma da bi privremeni sporazum iz sredine lipnja, kojim se nastojao okončati sukob i ponovno otvoriti tjesnac, mogao normalizirati pomorski promet. Cijene dizela i benzina ipak su i dalje oko 30 posto više nego prije rata.
Veza između veleprodajnih i potrošačkih cijena općenito je jača u razvijenim gospodarstvima nego u zemljama u nastajanju i razvoju, gdje su subvencije i kontrole cijena uobičajenije. U razvijenim zemljama uključenost države obično ima oblik oporezivanja, koje uglavnom zadržava vezu s međunarodnim cijenama. Sjedinjene Države, Japan i Europa pritom ilustriraju tri različita pristupa.
Na jednom su kraju spektra Sjedinjene Države, gdje se promjene međunarodnih cijena prenose na vozače brže i potpunije nego u bilo kojem drugom velikom gospodarstvu, ponajprije zbog niskih trošarina. Prosječna korelacija tjednih veleprodajnih i maloprodajnih cijena između siječnja 2015. i veljače 2026. iznosila je 97 posto i za benzin i za dizel te se održala i nakon početka rata, budući da hitnih mjera drugih gospodarstava ondje nije bilo. Maloprodajne cijene obaju goriva do sredine svibnja porasle su za oko 50 posto u odnosu na predratne razine.
Sustav kontrole cijena
U Japanu je veza s međunarodnim tržištima manje izravna zbog sustava kontrole cijena. Tjedna korelacija iznosila je u prosjeku 83 posto za benzin i 80 posto za dizel, no dodatno je oslabila otkad je vlada u ožujku odobrila novi paket državne potpore od 800 milijardi jena (5 milijardi dolara) veleprodajnim dobavljačima nafte. Cijena benzina tako je tijekom svibnja bila stabilna na 169,5 jena po litri, u skladu s obećanjem premijerke Sanae Takaichi da neće prijeći 170 jena. Iako su nedavne cijene u jenima bile oko 30 posto više nego 2022. zbog deprecijacije valute, japanski vozači plaćaju otprilike jednako kao tada, što naglašava učinak subvencija.
Europa se nalazi između tih dvaju krajeva, s prosječnom tjednom korelacijom od oko 90 posto za oba goriva. Iako su europski porezi na gorivo oko tri puta viši od američkih, njihova struktura pomaže očuvati odnos s veleprodajnim cijenama. Za razliku od Japana, aprecijacija eura djelovala je u suprotnom smjeru te je zadržala međunarodne cijene dizela izražene u eurima oko 20 posto ispod razina iz 2022.
Unatoč hitnim mjerama, domaće maloprodajne cijene u gotovo svim europskim zemljama ostale su u skladu s veleprodajnima. Slika je raznolika: Njemačka, Italija i Španjolska smanjile su poreze na gorivo, dok su Francuska i Ujedinjena Kraljevina pristojbe ostavile nepromijenjenima. U Francuskoj je TotalEnergies dao rijedak primjer privatne intervencije ograničivši cijene na svojih 3.300 benzinskih postaja. Smanjenja su uglavnom bila ograničena na trošarine, dok su Poljska i Španjolska jedine snizile PDV na gorivo. Smanjenjem trošarina, u prosjeku za oko 10 posto, obuhvaćeno je 55 posto europske potrošnje benzina i 63 posto potrošnje dizela.
Ta su smanjenja ipak nadoknadila tek mali dio porasta cijena, u prosjeku oko 3 posto predratnih maloprodajnih cijena, pa su vjerojatno imala tek ograničen učinak na priuštivost i potrošnju goriva. Mjere su kritizirane kao neciljane, kao mjere koje narušavaju tržišne signale i opterećuju ionako napete javne financije, a pad međunarodnih cijena dodatno je doveo u pitanje njihovu učinkovitost. Ipak, budući da koriste potrošačima, mogle bi ostati na snazi još neko vrijeme.
