Država i dalje voli Petrokemiju držati na kratkom lancu

Država sa sindikatima na svoju štetu 'brani' Petrokemiju od privatizacije još od 2012., a ceh je ogroman – izgubljena se dobit mjeri u stotinama milijuna kuna, izgubljena su radna mjesta, propušteno je vrijeme za investicije u obnovu pogona te prosperitet svih dobavljača (pa i dobavljača plina) i kupaca gnojiva, a država i lokalna zajednica izgubile su prihod od poreza jer posrnula tvrtka bi danas vjerojatno poslovala s dobiti. Ovako, u Kutini je 800 radnih mjesta manje, a ključni problemi koji muče tvrtku nisu riješeni – cijena plina i njegovog transporta i dalje je previsoka u odnosu na konkurenciju, PDV je visok, a cijene gnojiva na svjetskom tržištu niske. Također, onaj tko uđe u vlasničku strukturu morat će uložiti silan novac da zadovolji stroge ekološke standarde jer u protivnom Petrokemija može brzo staviti ključ u bravu. Pad troškova transporta plina, koji je izvjestan zbog gradnje LNG-terminala na Krku pomoći će i Petrokemiji i drugim većim i manjim potrošačima plina, no to neće biti dovoljno. Zbog toga bi možda bilo dobro da u vlasničku strukturu uđe tvrtka koja može osigurati opskrbu plinom po cijenama kakve ima konkurencija ili da to bude strateški partner koji će tražiti i naći zajednički jezik s 'plinašima'. Iako je u problemima, tvrtka je i dalje jedan od najvećih potrošača plina, što znači da u našoj maloj i deindustrijaliziranoj državi opstojnost plinskog sustava ovisi o njezinoj budućnosti, zbog toga je izvjesno da jednostavno mora opstati, ali ne destrukcijom, kako se godinama radilo. Također, Petrokemija je jedan od najvećih izvoznika i bitna za poslovanje hrvatskih luka i poljoprivrede. Paralelno s privatizacijskim procesom u Petrokemiji svjedočimo optimističnom razvoju situacije u Đuri Đakoviću, još jednoj tvrtki koju država na svoju štetu drži na 'kratkom lancu'. Zašto i Petrokemija ne bi konačno krenula svijetlom stazom? U protivnom HEP i/ili JANAF snosit će posljedice.