Trans-jadranski plinovod (TAP), kapaciteta 16 milijardi m3 godišnje, koji bi Europi konačno trebao omogućiti smanjivanje ovisnosti od ruskog plina, izvrsna je vijest i za Hrvatsku. Naime, na taj plinovod u Albaniji bi se trebao nadovezati Jonsko-jadranski plinovod (IAP) kojim bi otprilike 4 milijarde m3 plina godišnje trebalo stići do tržišta Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Riječ je o tržištima koja nisu na trasi Južnog toka i nemaju velik potencijal potrošnje. Ključno je što azerbajdžanski plin znači diverzifikaciju i veću sigurnost opskrbe uz potencijal smanjenja cijene.
Ključna financijska odluka o gradnji plinovoda TAP trebala bi biti donesena do kraja godine, otprilike u isto vrijeme kao ista odluka za Južni tok. Ta dva plinovoda nisu konkurenti jer ciljaju druga tržišta. Europska unija još nije službeno podržala Južni tok, ali se zato obradovala TAP-u jer donosi azerbajdžanski plin. 2019., kada bi TAP trebao započeti s radom, to će u početku biti male transportirane količine, no postoji potencijal da se povećaju na 31 milijardu m3 godišnje, a to je već pola kapaciteta Južnog toka. U slučaju povećanja kapaciteta TAP-a, ni IAP, ako se izgradi, ne bi ostao "slijepo crijevo", već bi Hrvatska mogla pristojno prihodovati od činjenice da plinska žila kucavica prolazi kroz naš teritorij.
Za razliku od Albanije, Crne Gore i BiH-a, Hrvatska je jedina zemlja na toj trasi koje je članica Unije i koja već ima sagrađenu plinsku infrastrukturu, pa u taj koridor umetnuti cijev šireg promjera po cijeloj duljini trase neće biti problem. Postojanje plinske infrastrukture naša je najveća komparativna prednost koju Vlada za vrijeme premijera Sanadera nije znala iskoristiti kad se definirala trasa Južnog toka. Propušteno bi sada moglo biti nadoknađeno, uz tu prednost da bi kroz naš teritorij mogao teći iznimno važan "neruski" plin. Osim novca od tranzita plina to ovom prostoru jamči geopolitičku važnost, a ona je neprocjenjiva, ako je iskoristimo pametno poput Turske.
Dobru priču s plinovodima osnažuje LNG terminal koji bi se trebao graditi na Krku. Iako službeno studija izvodljivosti nije dovršena, odabrani konzultant upustio se u predradnje za definiranje Studije utjecaja na okoliš za kopneni terminal kapaciteta 6 milijardi m3, što je donja razina isplativosti za kopneni terminal. Za plasman plina kroz taj terminal zainteresirane su i američke kompanije koje ukapljuju plin iz škriljaca i već su ga počele isporučivati u Španjolsku i Veliku Britaniju. To je onaj isti jeftini američki plin koji je promijenio energetsku sliku svijeta i koji će 2014. početi stizati u poljski LNG-terminal na obali Baltika.
Naime, pravila igre su bitno drugačija nego prije nekoliko godina. Gospodarska kriza dovela je do snažnog pada potrošnje plina u Europi. Potrošnja plina je 2011. pala za 8%, a lani za dodatnih 2%. Skupi europski plin u proizvodnji struje zamijenjen je jeftinim ugljenom koji je do jučer ložio SAD, sada plinska perjanica svijeta. Elektrane na plin u Europi gase se i konzerviraju, a plaćati poticaje za obnovljive izvore energije postaje sve veći izazov. Ruski Gazprom počeo je gubiti primat na tom tržištu jer norveški Statoil cijenu svog plina ne veže uz naftu i nudi fleksibilne ugovore. Sve više plina trguje se na tržištima, a ta cijena znatno je niža od one iz nepovoljnih dugoročnih ugovora s Gazpromom.
Tu oslabljenu kompaniju pritisli su dojučerašnji kupci izborivši popuste i velike odštete zbog mehanizma za dugoročno ugovaranje isporuka i cijena pa će, primjerice, samo RWE dobiti milijardu eura obeštećenja. Istraga europskih antimonopolskih tijela protiv Gazproma, koji se tereti za neregularnu politiku cijena, uskoro bi mogla biti dovršena, a rezultati koji se očekuju za šest do 12 mjeseci mogli bi imati dalekosežne posljedice. Europska okolišna i energetska politika, bazirana na obnovljivim izvorima energije i zelenom gospodarstvu bačena je na koljena, a potučena shema trgovanja emisijskim kvotama čini se kao posljednji čavao u lijesu. Europski energetski ciljevi zacrtani do 2050. čine se kao utopija, jer ih bez jeftinijeg plina kao potpore obnovljivim izvorima neće biti moguće ostvariti.
Iz te perspektive jasno je da Europa više nipošto ne želi skupi ruski plin i već čini sve da se iz te ucjene izvuče. Osim alternativnog TAP-a, u tome bi važnu ulogu u bliskoj budućnosti mogli igrati američki LNG iz plinskih škriljaca i obilna nalazišta plina uz obale istočnog Sredozemlja. Doba skupog ruskog plina moglo bi uskoro biti iza nas.
S IAP-om i LNG-terminalom Hrvatska ima priliku da se snažno i na vrijeme pozicionira na ovom dijelu Europe kao nezaobilazna zemlja za alternativnu dobavu plina za Europu, blizu srcu kontinenta. Gubitak Južnog toka time bi zapravo postao konkurentska prednost. Kako će se kockice u globalnoj plinskoj igri posložiti u bliskoj budućnosti ne znaju predvidjeti ni puno mudriji, ali istina je da nam trenutačno mnogo toga ide u prilog. Kriza neće potrajati vječno, tržište će opet tražiti plin a Europa bez plina ne može ostvariti svoju energetsku politiku. Zato ne treba razmišljati: "IAP ili LNG" već "i IAP i LNG". Ako ništa drugo, onda bar zbog stare mudrosti koja kaže da nikada ne treba sva jaja stavljati u istu košaru.