Nacrt Nacionalnog akcijskog plana za obnovljive izvore energije do 2020. podigao je popriličnu buru u tom sektoru. Dokument bi s manjim izmjenama trebao biti donesen do kraja ovog mjeseca, a znatno će ograničiti razvoj sektora obnovljivih izvora energije u narednim godinama.
Udio obnovljivih izvora limitira se na 20,1%, pri čemu se kvota za vjetroelektrane ograničava na 400 MW, dok FN sustavi kao neželjeno "peto prase" ostaju na razini od 52 MW. Rast se predviđa za proizvodnju energije iz hidroelektrana, elektrana na biomasu i za geotermalne izvore.
Nacionalni akcijski plan želi deklarativno zauzdati masovni razvoj vjetroenergetskih projekata koji se počeo otimati kontroli. No, pitanje je može li se u tome uopće uspjeti jer brojni veliki projekti su u visokoj fazi razvoja, a njihovo stopiranje moglo bi povući za sobom odštetne zahtjeve.
HROTE je zatrpan zahtjevima za fotonaponske elektrane, a malena kvota za ovu godinu ispucana je u rekordnom roku. Novi zahtjevi uredno se urudžbiraju pa se ovim tempom može dogoditi da će razina koju Nacionalni akcijski plan predviđa biti dostignuta već početkom iduće godine. Da bi preostala kvota bila dostignuta, jedina preostala hrvatska tvornica FN modula trebala bi raditi još samo godinu dana. Dakle, "solari" - stoj! HROTE već ima potpisane ugovore za postrojenja snage veće od 330 MW, a HOPS je već izdao prethodne elektroenergetske suglasnosti za vjetroelektrane iznad indikativne granice od 400 MW. Vjetroenergetski projekti iznad kvote od 400 MW već su u izgradnji, dok su za 47 MW iz vjetra sklopljeni ugovori o priključenju, ali projekti nisu u kvoti. VE Rudine, koja je ostala izvan kvote ima sve potrebne dozvole pa ne postoji pravno valjan razlog da se ona ne priključi, dok se stavljanje VE Glunča u kvotu preispituje, što samo svjedoči o razini pritiska za ulazak u kvotu. Ukupno, za 122 MW projekata izdane su građevinske dozvole, oko 640 MW iz vjetra već ima izdane lokacijske dozvole, a u toj brojci je i Končarevih 280 MW.
Vjetroelektrane: da ili ne - najmanje je pitanje strateških dokumenata. To je "fizikalna veličina", kažu ljudi u HOPS-u, koji je izdao masu suglasnosti za projekte koje zapravo ne mogu priključiti. Na web stranicama HOPS-a, u rubrici pod nazivom "preostala dozvoljena instalirana snaga" koči se jedna velika - nula. Dakle, proizlazi da više ni jedan jedini vjetroenergetski projekt u Hrvatskoj ne bi trebao biti priključen na mrežu!
Regulacija elektroenergetskog sustava jednostavno ne može podnijeti veću snagu iz tog izvora bez značajnih investicija koje nisu na vidiku. Država si, izgleda, konačno postavlja pitanje opravdanosti vjetroenergetskih projekata: državna elektroprivreda trebala bi ulagati pusti novac jer u mrežu mora preuzeti superskupu energiju iz vjetra koja stiže stihijski i zbog koje se događa da se prelijeva voda iz hidroakumulacija. Tu su i troškovi predviđanja proizvodnje iz vjetroelektrana i trošak regulacije, a prema postojećim pravilima igre, ulagači u vjetroelektrane te troškove ne trebaju snositi. Istovremeno, udio domaće komponente u projektima i dalje nije visok, pa se ne može opravdati da Hrvatska ulaganjem u vjetroelektrane "bilda" svoje gospodarstvo.
Ulagači investiciju otplate u roku osam - devet godina i nadalje uživaju u milijunima koji im dolaze s računa HROTE-a koji je već sada u velikom deficitu.
Da bi se ovaj business nastavio građani bi umjesto 15 - 20 kuna godišnje za obnovljive izvore energije već sada trebali izdvajati 40 - 50 kuna godišnje. S perspektivom neobuzdanog razvoja vjetroelektrana, ali i ostalih 'obnovljivaca', ta bi izdvajanja trebala biti i višestruko veća.
Kad bi domaća industrija od masovnog korištenja vjetroenergije zaista imala velike koristi, a zemlja bi se mogla podičiti većom energetskom neovisnošću, tome ne bi trebalo prigovarati. No, proizlazi da su vjetroelektrane luksuz napravljen opremom iz uvoza i da sustav, kako je sada postavljen, doprinosi akumulaciji kapitala manje grupe ljudi, koja jednim dijelom čak ni ne živi u Hrvatskoj. Kod fotonapona to nije tako izraženo jer su poticaji znatno manji i raspoređeni su na velik broj subjekata koji će taj novac "zavrtiti" u Hrvatskoj.
Nikome se ne brani da za svoje potrebe instalira fotonaponski sustav na krov i riješi svoj problem s opskrbom energijom. Ipak, mnogi u tome vide samo dobru priliku za zaradu i koriste kratkovidnost države koja ne forsira da se iz Sunca proizvedena energija troši na licu mjesta, a za višak isporučen u mrežu ostvare poticaji.
Hrvatska nije napravila brojne greške u masovnoj primjeni OIE-a koje sada masno plaćaju građani bogatijih zemalja, no i dalje se ponavljaju nedosljednosti koje bi ovu siromašnu državu mogle skupo koštati. Sada na naplatu dolazi činjenica da Hrvatska svoju industriju i elektroenergetski sustav nije na vrijeme i paralelno počela razvijati na način da zadovolji potrebe razvoja OIE-a. Da je to učinjeno pravodobno, sada možda ne bi bilo govora o limitiranju kvota za vjetroelektrane.
Je li Nacionalni akcijski plan korak prema "uvođenju reda"? Suočeni s javnim prozivkama, nadležni u resornom ministarstvu već se izvlače da Nacionalni akcijski plan nije obvezujući dokument, već da daje smjernice iz kojih se može vidjeti u kojem smjeru se ide. A, u kojem smjeru se doista ide? S iste govornice s koje su prije tjedan dana stručnjaci iz MINGO-a prezentirali ograničenje kvote za vjetroelektrane na 400 MW, prošle se godine govorilo o 1.200 MW iz vjetra do 2020.! Kada će politika konačno staviti "sve glave na kup" i zauzeti konačni stav kako bi nam svima bilo bolje? Bolje je ne imati nikakvu politiku, već imati nedosljednost na svakoj razini.
