U Europi svake godine nastane 25 milijuna tona plastičnog otpada, a manje od 30% prikuplja se zbog recikliranja ili izvozi. Ostatak završava na odlagalištima, u prirodi ili se spaljuje jer plastika i papir povećavaju ogrjevnu vrijednost goriva od otpada. Ako se zna da razgradnja jedne plastične boce traje i 450 godina, jasno je da se polako počinjemo gušiti u vlastitom otpadu. Dakle, neće proći puno, a da će za nereciklabilni plastični otpad od običnih polimera biti odgovorni oni koji ga proizvode i stavljaju na tržište, dok će države porezima i poreznim olakšicama kažnjavati i destimulirati upotrebu takve vrste plastike. Francuska je, primjerice, već najavila da će od iduće godine većom cijenom destimulirati proizvode koji nisu pakiranu u plastičnu ambalažu koju je moguće reciklirati.
Neki proizvođači već se prebacuju na materijale koje se mogu lakše reciklirati, kao što je PET, no i u Hrvatskoj i u drugim zemljama industrija nije adekvatno stimulirana na ekološki odgovornije ponašanje, već je loptica prebačena na kupce, tj. porezne obveznike koji plaćaju ceh onečišćenja okoliša. Jasno je da se civilizacijski kotač ne može vratiti unazad i da je plastika zbog svoje jeftinoće i praktičnosti toliko ušla u masovnu upotrebu da ju je nemoguće zamijeniti drugim vrstama pakiranja. Zbog toga su zabranu jednokratne plastike mnogi s pravom doživjeli kao smokvin list koji se prikriva puno veći problem, a ne kao prvi korak prema odgovornijem ponašanju.
Iza namjera Europske unije ne stoje tek plemeniti ekološki ciljevi, već stvaranje novih biznisa i radnih mjesta ili kako je konzervativac u Europskom parlamentu, koji je izvještavao o tom problemu zaključio: „Zajedno možemo pretvoriti plastičnu pustinju u polje puno zlata“. Dakle, tek treba napisati listu biološki oporabive plastike koja će biti prihvatljiva zamjena, a neki veliki proizvođači PET ambalaže već daju obećanja da će nakon 2025. godine 25% sirovine koju će uskoro koristiti u proizvodnji pakiranja biti iz reciklirane plastike.
Stručnjaci pak upozoravaju da reciklirana plastika u kontaktu s hranom lakše može ispuštati toksične spojeve jer više vrsta plastike koja nije služila za pakiranje hrane u procesu oporabe apsorbira kemikalije pa novo pakiranje, ako je u kontaktu s hranom ili pićem, može biti štetno za zdravlje ljudi. To je priznalo i europsko tijelo za sigurnost hrane EFSA, koje navodi da je od 140 procesa reciklaže plastike 137 sigurno, a o sporna tri procesa nisu zauzeli stav, na što oponenti tvrde da se u obzir uzima samo početak procesa, a ne i proizvod koji iz njega izlazi. Iz ovoga je jasno da je plastika kontroverzna čak i kada je reciklirana, a manjak vjerodostojnih istraživanja o utjecaju mikroplastike i plastike uopće na zdravlje ljudi i životinja samo doprinosi zabrinutosti. Izgleda de je europskim donositeljima odluka lakše baviti se štetnim utjecajem plastike na život u moru, gdje je sve jasno kao dan, nego kad je riječ o utjecaju na ljudski organizam. Ove je godine provedena studija vode za piće pakirane u plastične boce u devet zemalja, različitih pa i razvikanih proizvođača, a 93% uzoraka sadržavalo je mikroplastiku, što je upola više nego u uzorcima vode iz slavine. Dakle, plastika je već odavno u nama, htjeli mi to ili ne, a kako ćemo se boriti za sebe i prirodu te koliko će nas to koštati doznat ćemo uskoro, čim se veliki dogovore.
