Kad je TE Stanari u pitanju za Hrvatsku će velik problem predstavljati onečišćenje zraka, koje će, životne li ironije, najviše osjetiti stanovnici Slavonskog Broda. Na žalbu 'zelenih' da ekološka dozvola nije u skladu s EU regulativom Energetska zajednica je 2014. pritisla Republiku Srpsku da postroži kriterije za dozvoljene emisije onečišćujućih tvari. Prema parametrima iz prve ekološke dozvole elektrana bi ispuštala do četiri puta više SO2, dušičnih spojeva i prašine nego što je dozvoljavala europska regulativa iz 2010.
RS je postrožila svoje propise, ali izgleda da parametri rada elektrane i dalje nisu ni približno u skladu s aktualnom Direktivom o industrijskim emisijama, već možda, u najboljem slučaju prema napuštenoj Direktivi o velikim ložištima iz 2001., kako je i navedeno pri otvorenju elektrane. Uzgred, iduće godine u EU na snagu stupa još stroži novi set pravila (BAT), s kojima Stanari očito neće imati nikakve veze. Dokumentacija o ekološkim parametrima rada elektrane koju je EFT ishodio, i koju je navodno revidirao, nikada nije objavljena javnosti. Prašina, sumporni dioksid i dušični oksidi koji će izlaziti iz dimnjaka i trovati tamošnje stanovništvo nisu ničija briga, a računice o troškovima liječenja oboljelih i cijena umrlih u pravilu su marginalni pri donošenju odluka.
Jesu li nagađanja o TE Stanari kao posljednjoj elektrani na ugljen na ovim prostorima ipak preoptimistična, uzevši u obzir ovdašnji način donošenja odluka?
Činjenica je da se regionalna politika prema ugljenu opire raciju i logici – BiH planira gradnju najmanje četiri elektrane, a možda i njih sedam, Crna Gora iz petnih žila gura neisplativ projekt TE Pljevlja 2, a Kosovo valjda planira svoje stanovništvo opljačkati zlosretnom elektranom Kosovo C.
I u Hrvatskoj u stručnim krugovima prisutna je strašna žalost što se TE Plomin C ipak neće graditi. Kad je energetika u pitanju čini se da smo prije bliži svojim istočnim susjedima, onima koji umjesto decentraliziranih manjih jedinica, energetske učinkovitosti i pregršta modernih rješenja za upravljanje proizvodnjom i potrošnjom, biraju gradnju velikih, upitno isplativih blokova koji lako postaju težak uteg i u konačnici opterećuju cijenu energije. A opet, znatno financijsko opterećenje će ubrzo postati i silni obnovljivci koji su se nagurali u kvotu na neobičan način. Rješenje za dilemu što graditi, odnosno što i kako financirati će očito biti na pola puta, kako to obično i jest, ali u svakom slučaju treba gledati prema Zapadu i učiti na greškama boljih od sebe.
