Da bi dosegli svoj cilj u OIE-a o 25% udjela u bruto potrošnji do 2020. trebali bi izgraditi 2 TW h obnovljivih kapaciteta, odnosno više od tri puta nego što je izgrađeno između 2010. i 2017. Time se apostrofira nemoć države, u kojoj za razliku od Hrvatske potrošnja ipak raste, da odustane od fosilne, odnosno nuklearne energetike. Za razliku od Hrvatske, koja solara ima u tragovima, Slovenija svoje potencijale solidno koristi i ima progresivne zakone koji potiču energetsko zadrugarstvo i instalaciju fotonapona na stambene zgrade, što je u nas još misaona imenica.
NE Krško u dekomisiju će ići iza 2042. stvorivši problem s radioaktivnim otpadom, što nije nerješivo. Slovenija računa da će morati osigurati zamjenskih 1.300 MW, slično kao i Hrvatska koja nuklearnu energetiku uopće nije stavila u nacrt Strategije energetskog razvoja do 2030. s pogledom do 2050. Da stvar bude još gora, Hrvatska od osamostaljenja nije ozbiljnije razmišljala o gradnji novog bloka u Krškom.
Pri tom se ignorira ili podcjenjuje cijeli niz objektivnih faktora koji govore u prilog tome da je bar trebala biti provedena široka debata o elektrani čiju jeftinu i pouzdanu energiju uživamo.
Nuklearna energija je odmah iza hidroenergije drugi najznačajniji niskougljični izvor električne energije na svijetu koji osigurava 10% svjetske proizvodnje električne energije. Međunarodna agencija za energiju (IEA) ove je godine u svom izvještaju konstatirala da bi razvijeni svijet bez zaokreta u energetskoj politici do 2040. mogao izgubiti i dvije trećine instaliranih nuklearnih kapaciteta.
U zadnjih 20 godina kapaciteti iz vjetra i Sunca povećali su se za oko 580 GW u razvijenom svijetu, ali u sljedećih 20 godina trebali bi se upeterostručiti nastavi li se gašenje nuklearki. Treba naglasiti da je riječ o izvorima energije koji nisu 100% pouzdani, zahtijevaju 'back-up' u proizvodnji, baterijama ili drugačijem strukturiranju i vođenju elektroenergetskog sustava. U tome svijet još nema toliko iskustva da bi se olako odrekao konvencionalnih izvora među kojima su i nuklearke, koje proizvode konkurentno i u baznom režimu. Bez njih, energetska će tranzicija biti znatno teža u svijetu koji se sve brutalnije suočava s posljedicama klimatskih promjena. Pragmatizam je ponukao Francusku da za 10 godina odgodi gašenje svojih nuklearki, Rumunjska je odlučila izgraditi dva nova bloka u NE Cernavoda, Bugarska je raspisala tender za NE Belene 2 x 1000 MW, Mađarska nastavlja s velikim projektom u NE Paks, a Estonija pak želi graditi reaktor hlađen rastaljenom soli.
Zazor prema nuklearnoj energetici pojačala je kastastrofa u NE Fukushima 1, koja je utjecala na podizanje sigurnosnih standarda te ujedno i na rast troška novogradnji koji je inicijalno veći. Ali kada se računa trošak proizvodnje električne energije u životnom vijeku snažne nuklearne elektrane od 60 do 80 godina, skupa sa svim popratnim troškovima pa i dekomisijom, dolazi se do cijene proizvodnje koja je konkurentna na današnjem tržištu.
Sve veće oslanjanje na elektrifikaciju prometa i digitalizacija gospodarstva snažno će pogurati potrebu za pouzdanom električnom energijom u razvijenom svijetu, a ekološki standardi koji ne idu u prilog fosilnim izvorima bit će još stroži. Ovakvi obnovljivci, na žalost, nisu rješenje a plin je energent u tranziciji. Zato se ipak treba zapitati zašto se u Hrvatskoj, usprkos dobrim iskustvima s nuklearkom, nikad nije ozbiljno ragovaralo o novom nuklearnom partnerstvu sa susjedima, koji će možda ipak gledati da iskoriste postojeću lokaciju. Otvorena politička pitanja koja imamo sa Slovencima trebali bi bar privremeno ostaviti po strani i dobro razmisliti treba li napustiti taj niskougljični izvora.
