Ukupna ulaganja u obnovljive izvore energije do 2020. u Hrvatskoj procijenjena su na tri milijarde eura, čime bi se moglo otvoriti oko 3000 novih radnih mjesta. Ali država, koja daje svoj prirodni resurs i financijski potiče njihovu gradnju, treba od toga nastojati izvući maksimalnu korist, ističu energetski stručnjaci, piše Vjesnik. Kako se državni poticaji ne bi koristili za poticanje strane industrije i povećavanje zapošljavanja stranih umjesto domaćih radnika, predloženo je da bi trebalo postrožiti uvjete za njihovo dobivanje. Zasad ih, naime, po ranije donesenom propisu u potpunosti dobivaju vjetroelektrane kod kojih je udjel domaće komponente veći od 60%, dok bi onima kojima je taj udjel 45% i manji državni poticaji trebali biti umanjeni za samo 0,07%. Međutim, kako smo neslužbeno doznali, poticaji dosad nisu umanjivani neovisno o udjelu domaće opreme. Zato nije ni čudo da su strani investitori jako zainteresirani za gradnju vjetroelektrana u Hrvatskoj. Nekoliko ih je već sagrađeno, a Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva je 'gotovo zatrpano' s više od 170 zahtjeva za odobravanje lokacija za mjerenje snage vjetra, što je preduvjet za gradnju novih. No kako nadalje piše Vjesnik, problem je u tome što su postojeći projekti korištenja OIE pokazali da strani ulagači gotovo sve potrebno za gradnju vjetroelektrana uvoze. Tako član Uprave Končara Davor MLADINA upozorava na apsurd da neki investitori u vjetroelektrane uvoze čak i betonska postolja! Stoga istaknuti energetski stručnjak Marijan KALEA predlaže da se poticaj dobije samo za vjetroelektrane koje imaju domaću komponentu veću od 60%, tim više što sve više domaćih tvrtki može uspješno sudjelovati u takvim projektima, a neke već proizvode i najsloženije dijelove. Končar će, na primjer, nakon što su u probni rad pustili prvi domaći vjetroagregat snage 1 MW, sljedeće godine instalirati i vjetroagregat snage 2,5 MW kako bi stekli reference za njihov izvoz, najavljuje Mladina. Takvo predloženo postroženje uvjeta za dobivanje državnih poticaja Kalea argumentira sličnom europskom praksom te dobrom zaradom koje postojeći povoljni državni poticaji donose investitorima u vjetroelektrane. No, Vjesnik iz MINGORP-a doznaje da je studija Energetskog instituta »Hrvoje Požar« dala drukčije podatke, po kojima su ulaganja u gradnju vjetroelektrane uz postojeće državne poticaje na granici rentabilnosti. Naime, u međuvremenu su porasli razni troškovi za njihovu gradnju, primjerice cijena kapitala, čelika, dugo se čeka na isporuke vjetroturbina..., a cijene struje ne rastu. Osim toga, tek se nakon nekoliko godina rada mogu napraviti preciznije procjene koliko sati vjetroelektrane godišnje rade, o čemu, naravno, ovisi njihova isplativost. Zbog toga bi se sljedeće godine mogli mijenjati iznosi državnih poticaja za obnovljive izvore energije. Ali dok bi se za većinu takvih izvora, prema neslužbenim informacijama, mogli smanjiti, moguće je da će za vjetroelektrane čak i porasti, piše Vjesnik. Dodajmo ovome kako je MINGORP 2005. godine pokrenulo dodjelu državnih potpora za razvoj i proizvodnju opreme za proizvodnju energije iz OIE u industrijskim tvrtkama. U početku su za to godišnje izdvajali 5,75 milijuna kuna, a ove je godine za to osigurano četiri milijuna kuna. Cilj te potpore je povećanje konkurentnosti domaće prerađivačke industrije u području razvoja i proizvodnje opreme i komponenata za primjenu OIE i podrške usvajanju i provedbi zakonodavnog okvira i propisa koji se odnose na OIE. Potpore se dodjeljuju za: razvoj malog i srednjeg poduzetništva, regionalni razvoj, istraživanje i razvoj proizvoda, usvajanje i razvoj novih tehnologija, uvođenje sustava kvalitete i usavršavanje kadrova, kažu u Ministarstvu. Potpore su namijenjene poticanju razvoja i proizvodnji opreme za primjenu OIE-a u kategoriji povlaštenih proizvođača: energija vodotoka (hidroelektrane snage do 10 MW), vjetra, biomase, neakumulirana sunčeva energija, biogorivo, bioplin, geotermalna energija. Ove je godine na natječaj stiglo 20 prijava, a njih 16 je zadovoljilo uvjete. Potpore su dobili: Končar-Institut za elektrotehniku, Brodarski institut i MKP iz Zagreba, varaždinski Solvis i Work-ing, Centrometal, slavonskobrodski Đuro Đaković Kotlovi i Đuro Đaković Elektromont, Brina iz Velike Mlake, Elektrokem iz Sesveta, Vemos iz Marije Bistrice, čakovečko Eko Međimurje, karlovačka Tvornica turbina i Ekološki sistemi, Metal Pezelj iz Sesvetskoga Kraljevca i riječki Bimont, piše Vjesnik.