Današnja Kina nije postkomunistička država, ali bi, nastavi li modernim tempom isušivanja tla, mogla postati »postvodena«. Kako piše Novi list, po ovom scenariju drugoj gospodarskoj sili svijeta prijeti problem s vodom veći od onoga za koji kronično teško rješenja traži Afrika. Moglo bi doći do širenja pustinje i »azijske žeđi« na dobar dio kontinenta, računajući susjednu Indiju. Ljetni monsuni i poplave ne uspiju više nadoknaditi izgubljene rezerve vode, sve nužnije sve većim gradovima. Industrija, energetske tvrtke i ostali »piju puno i previše«. Kina je objavila prvi »vodeni popis« s alarmantnim podacima. Prije 20 godina u najmnogoljudnijoj državi na svijetu je bilo 52.000 vodenih tokova, a u ovoj godini ih se broji oko 24.000. Zahultala betonizacija je u posljednja dva desetljeća isušila 28.000 vodenih tokova, površine jednake američkom Missisipiju. Pritom je prosječna površina tokova bila 155 četvornih kilometara, a danas ona više ne prelazi 45 četvornih kilometara, odnosno samo nekadašnju jednu trećinu. Tako legendarne Žuta i Modra rijeka, impresivni vodeni tokovi koji izviru još na Tibetu, na nekim mjestima presuše na nekoliko dugih mjeseci. To, naravno, uzrokuje i ekološke štete. Tope se himalajski ledenjaci iznad 7.000 metara, nestaju vodene površine, a raste razina oceana. Kako navodi Novi list, prijeti opasnost uzgoju riže i čaja na plodnim poljima Kine i Indije. Demografski bum i širenje gradova i industrije uzima skup danak. U Kini je u proteklom desetljeću »niknulo« pet tisuća četvornih kilometara gradskih površina više, proizvodnog teritorija je 3.000 četvornih kilometara više, a zemlja broji oko 1,4 milijarde ljudi. Vlast problem relativizira činjenicom promjene statističkih mjerenja uz opće, globalne klimatske promjene. Ipak, čuju se drugačiji glasovi. – Što brže bude rastao BDP, više će nestajati jezera i rijeke. Vezu treba utvrditi, ali podaci su, nažalost, točni – prenosi talijanska La Repubblica izjavu vicedirektora tamošnjih rezervi voda, Huang Hea. »Sušenje« je vezano uz megametropole, Peking, Šangaj, Šenzen, Čonking te industrijske zone poput Guangdonga ili Zejianga. Peter Gleick, predsjednik Instituta za Pacifik je za South China Morning Post izjavio da se nakon rizika nestanka životinja za čovječanstvo otvara nešto opasnije, nestanak vode, »prolog u preokrete na planeti«. Inače, gubitak 28.000 vodenih tokova u 20 godina, ili oko četiri dnevno u Kini, znači da je zahuktala betonizacija isušila vodenu rezervu veličine Crnog mora. Širenje gradova, riječni tokovi pretvoreni u ceste i željezničke pruge, potoci skrenuti k industrijskim postrojenjima, velike rijeke presječene branama za napajanje najvećih elektrana na svijetu, to su sve uzročnici ovog kineskog i općenito azijskog problema. Usput, Kina je u ovih 20 godina sravnila šumovite površine veličine Njemačke, a rudnici na sjeveru su poremetili stanje na teritoriju veličine Španjolske, izručujući ga pustinji Gobi. Kiše su prepolovljene, a da bi Peking i slični gradovi izbjegli zatvaranje slavina, prinuđeni su na ulaganje milijardi kako bi promijenili tok rijeka. U idućih 20 godina cijena vode će doživjeti najveće promjene na tamošnjem tržištu. Sve ako, kao što veli popis, »2033. godine u Kini voda bude element s kojim će se moći mirno raspolagati«. – Ideja je bila da teritorij predstavlja neistrošivo ležište zaliha na raspolaganju stanovništvu koje ga je nastanjivalo. U ime kineskog čuda je sve bilo dozvoljeno. Sad zrak nije za disanje, voda je toksična, počela je presušivati pa je gradnja novih metropola praktički uzaludna, rekao je Wang Yan, docent za očuvanje voda na sveučilištu Fudan u Šangaju. Multinacionalne kompanije su već počele nadmetanje oko kanala, ležišta vode i izvora na Himalaji, prenosi Novi list.