Hrvatska se donedavno pripremala za izlazak iz mjera subvencioniranja cijena električne energije i plina, a sada se u jeku energetske krize uvjetovane ratnim sukobima na Bliskom istoku vraćamo takvom pristupu. Koliko dugo i u kojoj mjeri Hrvatska može ili smije financijski apsorbirati rast cijena energenata?
Hrvatska može intervenirati onoliko dugo koliko je to nužno da zaštiti građane i gospodarstvo od volatilnosti, ali ne bez jasnih kriterija. Naš pristup nije trajni utjecaj na tržište, nego ciljane, razmjerne i vremenski ograničene mjere koje štite standard građana, osjetljive skupine i konkurentnost gospodarstva. Država mora reagirati kada tržišni poremećaji postanu sigurnosni i socijalni problem, ali jednako tako mora paziti na održivost. Zato ćemo i dalje djelovati odmjereno, etapno i odgovorno, ovisno o razvoju krize i njezinu stvarnom učinku na hrvatsko tržište.
Hormuški tjesnac u ovom trenutku praktički ne funkcionira za normalan tankerski promet pa Međunarodna agencija za energiju govori o najvećem poremećaju opskrbe u modernoj povijesti i cijene nafte rastu do gotovo 140 dolara po barelu (na paritetu CIF MED). Koliko je Hrvatska realno zaštićena od takvih udara i koliko dugo može izdržati bez ozbiljnih posljedica za građane i gospodarstvo?
Situacija jest ozbiljna i nitko razuman to ne smije podcijeniti. Međunarodna agencija za energiju (IEA) doista govori o najvećem poremećaju opskrbe u povijesti globalnog tržišta nafte, uz gotovo zaustavljen promet kroz Hormuz i snažan pritisak na cijene nafte, dizela i drugih derivata.
Hrvatska je ipak bolje zaštićena od dijela drugih država jer raspolaže obveznim zalihama nafte, postojećom infrastrukturom – prvenstveno JANAF-om, terminalom za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku, a i uklopljena je u europske i IEA-ine mehanizme koordinacije. No, ne bi bilo odgovorno tvrditi da smo u potpunosti imuni, ako bi kriza dulje potrajala.
Terminal za LNG na Krku često ste navodili kao ključni element hrvatske energetske neovisnosti. Može li on u ovoj krizi zaista preuzeti ulogu zaštitnog mehanizma i koji su mu trenutačni kapacitetni limiti?
Terminal na Krku već se potvrdio kao jedan od ključnih stupova hrvatske energetske sigurnosti. Od početka rada 2021. godine omogućuje stabilnu opskrbu plinom, a u aktualnim geopolitičkim okolnostima ima važnu ulogu zaštitnog mehanizma za Hrvatsku i širu regiju. Početkom ove godine njegov je kapacitet povećan na 6,1 milijardi m3 godišnje, čime je dodatno potvrđena sposobnost terminala da pouzdano opslužuje i domaće potrebe i tranzit prema susjednim državama.
Važnost terminala na Krku potvrđuju i podaci prema kojima je već 2024. godine preko njega došlo oko 69% plina preuzetog u hrvatski transportni sustav.
Sve se više govori o Južnoj plinskoj interkonekciji s Bosnom i Hercegovinom i o gradnji interkonekcije sa Srbijom. U kojoj su fazi ti projekti i koji su konkretni rokovi?
Oba projekta za Hrvatsku imaju i energetsku i geopolitičku važnost. U interesu Hrvatske je povezivanje sa svim susjednim zemljama, uključujući i Srbiju, čime bi se dodatno ojačala sigurnost opskrbe plinom u Jugoistočnoj Europi.
Južna plinska interkonekcija predstavlja strateški pravac povezivanja transportnih sustava Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatski dio projekta iznosi ukupno 74 km (Dugopolje - Zagvozd: 52 km, Zagvozd - lmotski - granica: 22 km), a njegova vrijednost procjenjuje se na 169 milijuna eura. Sve potrebne građevinske dozvole su ishođene te bi izgradnja mogla biti dovršena u roku od tri godine. Međutim, za početak radova u Hrvatskoj nužno je ubrzati pripremu projekta i na strani BiH-a.
Projekt povezivanja sa Srbijom razmatra se kroz pravac Negoslavci - Sotin - Bačko Novo Selo i povezane dionice, gdje je hrvatski dio projekta dužine 15 i 41 km, s ciljem otvaranja dodatnog pravca opskrbe i jačanje regionalne energetske sigurnosti. Trenutačno se nalazimo u fazi pripreme i usuglašavanja, dok će konačni rokovi ovisiti o stupnju projektne spremnosti, tržišnom interesu i dinamici aktivnosti na strani susjedne države.
Hrvatska je jedan od malobrojnih koridora za opskrbu neruskom naftom prema središnjoj Europi JANAF-om. Je li ta infrastruktura trenutačno pod pojačanim pritiskom potražnje i je li naftovod možda dosegnuo svoje kapacitete?
JANAF posluje stabilno i nije dosegnuo svoje maksimalne kapacitete. Unatoč povećanoj dinamici isporuke neruske nafte prema MOL-u, sustav s instaliranim godišnjim kapacitetom od 24 mil.- t osigurava nesmetan protok i uredan prihvat svih ugovorenih količina prema Mađarskoj, Slovačkoj, ali i Srbiji. Dionica od Omišlja do Siska je kapaciteta 24 mil. t, a prema Mađarskoj je 15 mil. t i prema Srbiji oko 9 mil. t. Transport prema korisnicima odvija se kontinuirano, bez zastoja, uz redovit prihvat tankera.
Mađarski MOL i slovački Slovnaft prijavili su JANAF Europskoj komisiji zbog navodne zloupotrebe monopolskog položaja, tvrdeći da su tranzitne naknade više od tri puta veće nego na usporedivim pravcima. Je li ta pritužba opravdana i kako Hrvatska namjerava odgovoriti na te optužbe?
Pritužbu ne treba unaprijed ni prihvatiti. Na takve se optužbe odgovara činjenicama, transparentnošću i jasnim objašnjenjem metodologije određivanja naknada. Hrvatska polazi od stava da JANAF posluje kao strateška infrastruktura pod jednakim uvjetima za sve korisnike i da mora ostati pouzdan i tržišno konkurentan partner. JANAF-ove tarife usklađene su s pravilima Europske unije i određuju se transparentno, na tržišnim osnovama.
Hrvatska surađuje s Europskom komisijom i ističe da se isporuke odvijaju uredno te da su komercijalni uvjeti za ovu godinu u finalnoj fazi, uključujući modele smanjenih tarifa za veće količine. Hrvatska ostaje pouzdan partner u opskrbi Mađarske i Slovačke.
Prema analizi energetskih stručnjaka, MOL sustavno preuzima rafinerije duž JANAF-ove rute. Ima INA-ine rafinerije u Sisku i Urinju, Slovnaft u Bratislavi, a sada i pančevačku rafineriju na osnovi akvizicije NIS-a u Srbiji. Uz planirani mađarsko-srpski naftovod, postoji li realna opasnost da JANAF ostane bez tržišta?
Važno je biti vrlo precizan: nije točno da je MOL već preuzeo NIS i time rafineriju! Prema dostupnim informacijama, MOL ima američko odobrenje za nastavak pregovora o stjecanju većinskog udjela u NIS-u, ali postupak još nije dovršen. JANAF nastavlja s odgovornim poslovanjem usklađenim s pozitivnim međunarodnim propisima, kao i sa strateškim i energetskim ciljevima Republike Hrvatske i EU-a. Zahvaljujući kontinuiranim ulaganjima u održavanje i razvoj transportno-skladišnog sustava, pedesetogodišnjem iskustvu u djelatnosti transporta nafte, JANAF ostaje jamac regionalne energetske sigurnosti. Upravo zato ključno je da zadrži konkurentnost, operativnu pouzdanost i jasnu stratešku poziciju na regionalnom tržištu.
Arbitražni postupak koji traje više od desetljeća rezultirao je presudom prema kojoj Hrvatska treba isplatiti MOL-u oko 236 milijuna dolara. Je li konačno došlo do razgovora o cjelovitom rješavanju odnosa s MOL-om oko INA-e ili Hrvatska i dalje nema stratešku viziju što želi s tim 44%-tnim udjelom?
Arbitražni epilog predstavlja financijski i politički teret i to ne treba umanjivati. Ključno je, međutim, da Hrvatska jasno definira dugoročne ciljeve vezane uz INA-u, domaću preradu, istraživanja i vlastiti vlasnički položaj. Drugim riječima, pitanje je kakvu energetsku strategiju vodimo u sljedećih deset godina. U tom kontekstu važno je da se budući pristup INA-i i odnosima s MOL-om promatra u širem strateškom okviru, a ne isključivo kroz prizmu pojedinačnog spora.
Kazahstan je identificiran kao perspektivni partner za istraživanje ugljikovodika, a prvi kontakti uspostavljeni su još u travnju 2025. godine. Što je s tom idejom danas i kakve koristi Hrvatska realno može očekivati?
Ta ideja nije ostala samo na razini političke geste. U veljači je potvrđeno da je kazahstanski KazMunayGas odobrio 'joint-venture' sporazum s hrvatskom tvrtkom Geoenergiја razvoj na projektu Shyghys, što pokazuje da su razgovori dobili konkretniju poslovnu dimenziju.
Realne koristi za Hrvatsku nisu u tome da će nam sutra naglo pasti cijena energije, nego u jačanju međunarodnih partnerstava, prisutnosti hrvatskih stručnjaka u 'upstream' projektima i širenju strateških opcija u području istraživanja ugljikovodika. To je dugoročna, a ne neposredna korist. Ugovor kako bi se pokrenuo novi projekt istraživanja i proizvodnje ugljikovodika službeno je potpisan 2. travnja.
Vlada je nedavno donijela Zakon o primjeni nuklearne energije u civilne svrhe. Zašto baš sada i što taj zakon konkretno mijenja u odnosu na dosadašnje stanje?
Vlada je Zakon o korištenju nuklearne energije u civilne svrhe donijela sada kako bi uspostavila suvremen i cjelovit regulatorni okvir koji dosadašnji propisi nisu omogućavali. Postojeći sustav bio je fragmentiran i nije u potpunosti pratio nove tehnološke mogućnosti, međunarodne sigurnosne zahtjeve ni buduće potrebe energetskog sektora.
Novi zakon donosi jasnije definiranje regulatornih nadležnosti, jačanje sigurnosnih i tehničkih standarda te stvaranje preduvjeta za razvoj budućih projekata, uključujući mogućnost uvođenja malih modularnih reaktora. Time se dodatno učvršćuje institucionalni okvir usklađen s europskim standardima i najboljim međunarodnim praksama. Ovim zakonom Hrvatska poduzima važan korak prema modernom, sigurnom i transparentnom upravljanju nuklearnom energijom u civilne svrhe, čime se značajno jača nacionalna energetska sigurnost i dugoročna održivost energetskog sustava. Cilj nam je jasan: najmanje 30% električne energije do 2040. godine dobivene nuklearnom tehnologijom.
Jesu li male nuklearne elektrane (s tzv. malim modularnim reaktorima) o kojima se puno govori u posljednje vrijeme bolje rješenje od gradnje klasičnih nuklearnih elektrana? Neki već govore kako je riječ o tehnologiji koja se još nije dokazala u praksi, a i ukupni troškovi mogli bi biti viši?
Male modularne elektrane nisu nužno bolje ili lošije od velikih nuklearnih elektrana, već predstavljaju drugačiju tehnologiju koja može odgovarati različitim energetskim potrebama. Hrvatska ih razmatra zbog njihove skalabilnosti, sigurnosti i kompaktnosti te mogućnosti postupnog povećanja kapaciteta, što ih čini potencijalno korisnim u dugoročnoj dekarbonizaciji. Oni ujedno trebaju otkloniti i rizike vezane uz cijenu i trajanje projekta što su danas najveći problemi za jači razvoj nuklearne industrije u EU-u.
Istina je da SMR-ovi još nisu široko komercijalno primijenjeni i da se ukupni troškovi tek trebaju potvrditi u praksi. Zato Hrvatska pristupa temi oprezno, analizira sve opcije, uz paralelno upravljanje NE Krško i sudjelovanje u razvoju naprednih tehnologija poput fuzijskih projekata ITER i DONES. SMR-ovi se tako promatraju kao moguća dopuna, a ne zamjena velikim nuklearnim postrojenjima.
Nedavno ste na sastanku u Washingtonu najavili intenzivnu suradnju s američkim partnerima na izgradnji nuklearne elektrane. Westinghouse i drugi američki dobavljači navodno su jako zainteresirani. Je li Hrvatska već u konkretnim pregovorima ili je to za sada samo izjava o namjeri?
Hrvatska je već u fazi konkretnih razgovora s američkim partnerima o mogućoj izgradnji nuklearnih kapaciteta. Interes postoji s obje strane, a posebno veseli činjenica da su renomirane kompanije poput Westinghousea iskazale spremnost za suradnju. Riječ je o nastavku dugogodišnjeg partnerstva, budući da se ista tehnologija već desetljećima koristi u NE Krško, gdje Hrvatska ima značajno iskustvo i stručne kapacitete. Upravo to iskustvo daje nam čvrstu osnovu za daljnje korake i potencijalnu realizaciju novih projekata.
Također ste nedavno javno rekli da su neke odluke u poticanju obnovljivih izvora energije bile loše: prebrzi modeli, zanemarivanje mreže, više od 4 mlrd. eura poticaja uz pad bruto dodane vrijednosti u sektoru za 25%. Tko snosi odgovornost za te pogreške i kako ih namjeravate ispraviti?
Republika Hrvatska, uostalom kao i većina europskih zemalja na početku razvoja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije, odlučila se za sustav poticanja kroz tzv. feed-in tarifu i sustav u kojima je Hrvatska kroz operatora tržišta energije (HROTE) preuzela obvezu 'bezuvjetnog' otkupa električne energije po reguliranoj otkupnoj cijeni i bez ikakve obveze proizvođača u smislu planiranja proizvodnje, uravnoteženja i s apsolutnim prioritetom pristupa mreži. Taj i takav sustav koštao nas je navedene 4 milijarde eura i ostvario je svoj cilj - pokretanje razvoja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije, ali uz visoku cijenu.
Danas su uvjeti na tržištu u potpunosti drugačiji i takvo bezuvjetno poticanje je neprihvatljivo. Tehnologije proizvodnje iz obnovljivih izvora su cjenovno postale toliko pristupačne da je energija iz njih konkurentna pa nema ni potrebe za poticanje proizvođača u smislu cijene, iako isto ostaje kao mogućnost u okviru tzv. premijskog modela.
Ono na čemu mi danas radimo je da kroz izmjene zakonodavnog okvira osiguramo daljnji razvoj proizvodnje iz obnovljivih izvora, dosizanje nacionalnih ciljeva iz Nacionalnog energetskog i klimatskog plana i zelenu tranziciju, ali na cjenovno prihvatljiv način u transparentnim tržišnim uvjetima i kroz fer raspodjelu troškova na one koji te troškove i uzrokuju. Pri tome vodimo računa da se garantira sigurna i pouzdana isporuka električne energije hrvatskim krajnjim kupcima i građanima te da se kroz daljnji razvoj elektroenergetskog sustava, a time i sustava proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, osigura samodostatnost i smanjenja cijena električne energije kako za građanstvo, tako i za gospodarske subjekte.
Poseban naglasak dajemo na proizvodnju na mjestu potrošnje, upotrebu baterijskih sustava za pohranu električne energije, dijeljenje energije, energetske zajednice građana, zajednice obnovljive energije i aktivne kupce, čime se postižu izuzetno veliki rezultati u realizaciji ciljeva zelene tranzicije, ali i samodostatnost krajnjih kupaca, manja osjetljivost na cjenovne poremećaje, niže cijene električne energije, razvoj gospodarstva, a sve skupa bez velikih i dugotrajnih ulaganja u infrastrukturne projekte.
Hrvatska trenutačno predsjeda Inicijativom triju mora. Koja je vaša energetska prioritetna agenda za Samit koji se krajem ovog mjeseca planira u Dubrovniku?
Hrvatska će tijekom Samita Inicijative triju mora u Dubrovniku naglasiti nekoliko ključnih energetskih prioriteta: jačanje sigurnosti opskrbe, modernizaciju energetske infrastrukture i ubrzanje tranzicije prema niskougljičnom sustavu. U fokusu je daljnji razvoj infrastrukture za LNG i plinskih koridora koji ostaju temelj diversifikacije opskrbe, uz istodobno planiranje njihove prilagodbe vodiku kako bi se spojili sigurnost i dugoročna dekarbonizacija.
Paralelno, Hrvatska stavlja naglasak na modernizaciju i digitalizaciju elektroenergetske mreže, jačanje prekograničnih interkonekcija i razvoj naprednih rješenja za skladištenje energije. To je nužno za integraciju većeg udjela obnovljivih izvora i stabilnost sustava. U okviru programa poseban će se panel baviti ulogom nuklearne energije kao stabilnog, niskougljičnog izvora koji može ojačati energetsku sigurnost. Rasprava će obuhvatiti financijske modele, sigurnosne standarde i razvoj novih nuklearnih tehnologija, kao i regionalne prioritete poput modernizacije mreža, prekogranične infrastrukture i naprednih skladišnih rješenja. Cilj je istaknuti investicijske prilike i važnost koordiniranog regionalnog planiranja.
Zaključno, hrvatska agenda usmjerena je na stvaranje otpornog, dobro povezanog i dugoročno održivog energetskog sustava koji može odgovoriti i na sigurnosne i na klimatske izazove regije. Želimo da Hrvatska bude prepoznata ne samo kao zemlja domaćin, nego kao aktivan graditelj regionalne energetske sigurnosti. Upravo to i jest smisao našeg predsjedanja.
I za kraj, dva pitanja iz područja industrije, da se ne bavimo samo energetikom. Činjenica je da industrijska proizvodnja zauzima sve veći udio u bruto domaćem proizvodu. Kada možemo očekivati novu Industrijsku strategiju i što će ona donijeti?
Prema posljednjim dostupnim cjelovitim podacima za 2024. godinu, industrija u širem smislu čini oko 20% bruto domaćeg proizvoda Republike Hrvatske, dok prerađivačka industrija sudjeluje s oko 11% BDP-a. I upravo je prerađivačka industrija ključna jer stvara najveću dodanu vrijednost, nosi više od 85% ukupnog izvoza te snažno doprinosi inovacijama i rastu produktivnosti.
Istovremeno, okolnosti u kojima se oblikuju industrijske politike značajno su se promijenile - od geopolitičkih sukoba i poremećaja u opskrbnim lancima, do rasta cijena energenata i sirovina. Sve to dodatno opterećuje industrijsku konkurentnost. Zato i na razini EU-a kroz niz inicijativa vidimo snažan povratak industrijske politike u fokus, s naglaskom na stratešku autonomiju, otpornost i razvoj industrija visoke dodane vrijednosti.
U tom kontekstu i Hrvatska izrađuje Nacionalni plan za razvoj industrije. Njegov je cilj ojačati industrijsku bazu, potaknuti reindustrijalizaciju i smanjiti ovisnost o pojedinim sektorima poput turizma, kako bismo imali stabilniji i uravnoteženiji gospodarski rast. Zato je fokus na prerađivačkoj industriji jer ona pokreće cijelo gospodarstvo - nosi izvoz, potiče inovacije i stvara kvalitetna radna mjesta, uz snažan učinak na niz drugih sektora.
Nacionalni plan je trenutačno u završnoj fazi te kroz nekoliko tjedana očekujemo da će biti u javnom savjetovanju. Donjet će jasan okvir za razvoj industrije - od jačanja postojeće industrije i njezine dekarbonizacije, do tehnološkog napretka i razvoja novih industrija visoke dodane vrijednosti. Predviđene su i konkretne mjere usmjerene na tehnološki napredak, povećanje kapaciteta, rast produktivnosti i izvoza, kao i razvoj potrebnih digitalnih i zelenih vještina.
Uz sve više novih tvornica i industrijskih postrojenja, sve su češća protivljenja takvih projektima. S jedne strane, svi govore da treba graditi tvornice, a ne trgovačke centre, no onda s druge strane odjednom svi budu protiv, kao što je bio slučaj s projektima u Sisku, Gospiću ili Jastrebarskom. Kako riješiti taj problem?
Projekti izgradnji industrijskih postrojenja su uvijek imali pozitivne efekte na zapošljavanje i samu zajednicu u kojoj se nalazi. Međutim, kroz medije građani nekada ne dobiju jasnu sliku što zapravo projekt pridonosi i znači za samu industrijsku proizvodnju i lance vrijednosti.
Ljudi se protive industrijskim projektima iz nekoliko vrlo razumljivih razloga:
• prvi je nepovjerenje prema investitorima i institucijama - ako je povijest puna loših iskustava (zagađenje, propale investicije, neispunjena obećanja), ljudi automatski sumnjaju u svaki novi projekt
• drugi je strah od ekoloških posljedica - čak i kada je projekt tehnološki čist, ljudi se boje buke, mirisa, otpada, prometa i rizika za zdravlje
• treći je nedostatak informacija - ako se projekt predstavi tek kada je već 'gotova stvar', ljudi se osjećaju prevareno i reagiraju otporom
• četvrti je percepcija da lokalna zajednica nema koristi - ako tvornica donosi profit investitoru, a lokalnoj zajednici ostavlja samo teret, otpor je logičan.
Svaki projekt je specifičan pa je rješenje ovog problema rano uključivanje lokalne zajednice pri donošenju odluka i informiranje o samom projektu. Potrebno je transparentno navesti činjenice oko ekoloških utjecaja na okoliš i stvarni doprinos industrije. Neovisne ekološke studije koje su im jasno komunicirane i stalni monitoring pomogle bi vratiti povjerenje u investitore, za koje se smatra da gledaju samo svoj interes. Kada ljudi razumiju projekt, otpor pada.
Također, neke lokacije jednostavno nisu prikladne za industriju, stoga je potrebno pametno odabrati lokaciju i o tome obavijestiti stanovništvo.
