Je li svijet na dobrom putu kada je riječ o energetici i zaštiti okoliša? Zašto tako mislite?
U trenutku kad je posve jasno da ciljeve Pariškog sporazuma nećemo ispuniti ni blizu, teško je reći da smo na dobrom putu. Ipak, rekao bih da se krećemo u pravom smjeru - zasad još presporo, ali nade ipak ima. Pozitivna strana priče je jasna: ulaganja u čistu energiju globalno su eksplodirala, obnovljivi izvori su danas najjeftiniji novi izvor energije u većini zemalja, a Europa je uspjela u rekordnom roku smanjiti ovisnost o ruskom plinu i ubrzati energetsku tranziciju. U 2023. i 2024. godini više od 90% novoinstaliranih kapaciteta u svijetu čine obnovljivi izvori energije.
Kad pogledamo cjelovitu sliku - još uvijek smo daleko od cilja. Globalne emisije su i dalje previsoke, ovisnost o fosilnim gorivima snažno oblikuje geopolitiku, a posljedice klimatskih promjena sve su vidljivije. Tehnologija je dostupna, investicijski kapital postoji, ali politička odlučnost i brzina provedbe još uvijek zaostaju. Ukratko, očito znamo što treba napraviti i imamo sredstva, ali moramo djelovati osjetno brže i odlučnije.
Iako nitko nije otok, gdje je u toj priči Europa?
Europa je i dalje globalno najambiciozniji projekt energetske tranzicije, to je činjenica, iako mene osobno fascinira i što posljednjih godina radi Kina. Europski zeleni plan, ciljevi klimatske neutralnosti do 2050. godine, paket 'Fit for 55' i REPowerEU čine objektivno konzistentan politički okvir: manje uvoza fosilnih goriva, više domaće čiste energije, više energetske učinkovitosti. Istovremeno, Europa je i dalje najveći svjetski uvoznik energije, s ogromnim računom za uvoz plina, nafte, ugljena i sve više urana. Taj se račun mjeri stotinama milijardi eura godišnje i direktno utječe na našu ovisnost, geopolitičku ranjivost i standard građana.
Europska energetska neovisnost preduvjet je političke i ekonomske neovisnosti - vlastita energija znači veću slobodu i veću sigurnost. Europa je to konačno počela shvaćati nakon ruske agresije na Ukrajinu i 'LNG ratova' između Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i drugih dobavljača. Sad je ključno da iz faze političkih deklaracija prijeđemo u fazu masovne realizacije projekata na terenu - u regijama, gradovima, općinama, ali i da Europska unija bude brža i konkretnija. Sadašnji sustav odlučivanja bio je dobar prije dvadeset godina, danas više nije. Tu vidim veliku ulogu europskih regija i gradova koji predvode energetsku tranziciju, ali i agencija poput REGEA-e, koje svakodnevno pretvaraju europske ciljeve u konkretne projekte.
A gdje je pak Hrvatska?
Hrvatska je u energetici istovremeno i pozitivan i negativan primjer. S jedne strane, imamo iznimno visok udio obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije jer je 2024. godine oko 73,7% netoproizvodnje električne energije dolazilo iz obnovljivih izvora, čime smo među vodećim zemljama EU-a. S druge strane, 2024. godine uvezli smo čak 25,8% električne energije koju trošimo, što nas svrstava među istaknutije neto uvoznike u Uniji, a ukupna energetska samodostatnost nam je na 42,5%, što je najniže ikada u našoj povijesti. U hrvatskoj energetici se zadovoljavamo polumjerama, sporim dozvolama, labirintima procedura i sustavom koji generira neizvjesnost, a ne investicije. Projekti obnovljivih izvora energije stoje, a električna mreža čeka, iako je ona glavni preduvjet energetskog razvoja.
Hrvatska hitno treba ubrzane procedure za obnovljive izvore, ozbiljna ulaganja u mrežu, jasan nacionalni smjer i investicijski val u solar, vjetar, geotermalnu energiju i učinkovitost. Prije svega, trebali bismo se držati vlastitih zakona i državnih strategija koje jasno propisuju rokove, ali se ministarstva i državne agencije toga u pravilu ne drže. Stručnjake imamo, energetski potencijal Sunca i vjetra pogotovo imamo, ali ono što nemamo - i što nas košta, jest politička odluka da prestanemo gubiti vrijeme, hrabrost i vizija.
Meni je dodatno tužno i da Hrvatska danas nema kontrolu nad INA-om, tvrtkom koja bi trebala biti jedna od ključnih poluga energetske politike. Danas iz Mađarske uvozimo čak i električnu energiju iz sunčanih elektrana. Ukratko, postajemo mađarska energetska kolonija! Hrvatskoj hitno treba politička odluka da se energetska politika vrati u hrvatske ruke i da se prestane zaustavljati svaki ozbiljan projekt zbog birokracije, beskrajnih procedura i međuresorne zbrke.
Nedavno ste iznijeli ideju o stvaranju domaće 'energetske korporacije' koja bi kombinirala 'novu' energetiku temeljenu na OIE i onu 'fosilnu'. Možete li to malo pojasniti? Kako to ostvariti? Što bismo time dobili, a što (možda) izgubili?
Ideja 'energetske korporacije' polazi od jednostavnog pitanja: želimo li da Hrvatska u budućnosti bude samo tržište na kojem drugi zarađuju ili i ozbiljan igrač koji upravlja vlastitom energijom i infrastrukturom? Danas imamo nekoliko ključnih kompanija: HEP, INA, Plinacro, LNG Hrvatska, JANAF itd., ali one često djeluju nepovezano, opterećene jakim političkim kadroviranjem i bez jasne zajedničke strategije za tranziciju prema gotovo 100% obnovljivom sustavu.
Moja je teza da nam treba snažan, moderniziran energetski holding ili korporacija, u kojoj bi država zadržala kontrolni paket, ali s jasnim pravilima korporativnog upravljanja, potpuno profesionaliziranim menadžmentom i jasnim ciljem: ubrzanim ulaganjem u obnovljive izvore, mrežu, skladištenje energije i nove tehnologije (vodik, baterije, digitalizacija). Dobitci su očiti: zadržavamo strateški utjecaj nad ključnom infrastrukturom i izvorima prihoda, možemo brže i u većem obujmu ulagati u projekte koji su kritični za nacionalnu sigurnost te gradimo domaću industriju i radna mjesta. Gubitak vidim samo ako bismo takvu korporaciju opet pretvorili u politički plijen jer bi tada to bila promašena prilika. Zato ta ideja ima smisla samo uz jako dobre mehanizme nadzora, transparentnosti i sukladnosti s europskim pravilima tržišnog natjecanja.
Smatrate li da je to u današnjim okolnostima (raspoložive financije, stručni ljudi za takav pothvat) uopće izvedivo? Zašto?
Naravno da je izvedivo je, ali ne bez političke hrabrosti i zdravog razuma. Financijski, Hrvatska nikad nije imala više dostupnih izvora nego danas: od europskih fondova i InvestEU instrumenata, preko Europske investicijske banke, do privatnog kapitala koji traži zelene projekte. Europa procjenjuje da su za tranziciju potrebne dodatne investicije od oko 750 - 800 milijardi eura godišnje. To je izazov, ali i golema prilika za zemlje poput Hrvatske. Što se stručnjaka tiče, imamo snažnu bazu, od FER-a i drugih fakulteta, preko HEP-a, INA-e i operatora sustava, do agencija poput REGEA-e. Problem nije u tome da ljudi ne postoje, nego u tome što nemamo dovoljno jasnu i privlačnu političku viziju koja će te ljude zadržati u Hrvatskoj i povezati u zajednički projekt. Ako znate da radite na nečem što će Hrvatskoj osigurati energiju, radna mjesta i veću slobodu, puno je lakše motivirati mlade inženjere i stručnjake da ostanu.
Najveći resurs koji možda nedostaje nije novac ni znanje, nego politička volja i sposobnost da se oko takvog projekta postigne nacionalni konsenzus.
Ako tu ideju ostavimo po strani, imate li 'recept' kako da hrvatska energetika postane 'gotovo 100 % obnovljiva'? Kako je još više približiti običnim ljudima, tako da jednom uistinu zaživi koncept 'energetske demokracije'? Odakle bi trebali započeti i koji su sve koraci potrebni?
Hrvatska može postati gotovo potpuno obnovljiva država, ali samo ako prekinemo s improvizacijama i donesemo jasne, hrabre odluke. Prvi korak je profesionalizacija upravljanja energetikom. To ne može biti stranačka funkcija, nego odgovornost najvišeg ranga u državi. Energetika nije lijevo ili desno: ili je dobro vođena ili je loše vođena.
Potrebna nam je snažna nacionalna energetska kompanija koja ujedinjuje HEP i INA-u i koja strateški investira u velike projekte. Bez modernizacije elektroenergetske mreže nema ni novih solarnih ni vjetroelektrana, a Hrvatska danas doslovno 'visi na jednoj žici'. Solarna energija mora postati standard: svaki krov, svaka zgrada, svaka škola i bolnica trebaju proizvoditi vlastitu struju. Domaći plin treba koristiti pametno, u kogeneracijama i toplinarstvu, a ne za pojedinačno grijanje stanova. Energetsku učinkovitost moramo početi mjeriti stvarnim uštedama, a ne papirologijom. Novi blok NE Krško može pomoći, ali je spor, skup i izvan naše kontrole. Mali nuklearni reaktori su potpuna zabluda i dezinformacija. Obnovljivi izvori ostaju jedini domaći i trajni resurs.
I na kraju, energetsku tranziciju moramo približiti ljudima - jednostavnije procedure, jasne informacije i prilika da sudjeluje svaki građanin, jer bez toga Hrvatska neće postati energetski ni slobodna ni održiva. Energetska demokracija znači da račun za energiju više ne ovisi samo o globalnim cijenama plina ili nafte, nego o tome koliko lokalne zajednice same produciraju energiju i koliko su učinkovite. Hrvatska već ima prve primjere energetskih zajednica i gradova koji idu tim putem - samo to treba multiplicirati i pojednostaviti.
Imamo li za sve to dovoljno stručnjaka?
Imamo dovoljno stručnjaka da krenemo ozbiljno, ali nemamo luksuz opuštanja. Hrvatska je mala zemlja i svaka generacija inženjera, arhitekata, ekonomista, pravnika specijaliziranih za energetiku nam je dragocjena. S jedne strane, imamo vrlo jak akademski sektor i dugačku tradiciju u energetici, od elektroenergetskih stručnjaka do ljudi iz naftno-plinskog sektora. Dobra je vijest da zadnjih godina imamo sve više studenata energetskih usmjerenja na našim fakultetima. S druge strane, dio tih ljudi već danas radi za strane kompanije, ili iz Hrvatske ili iz inozemstva. Ako želimo biti gotovo 100% obnovljivi, moramo ozbiljno ulagati u obrazovanje, prekvalifikacije i zadržavanje talenata: od srednjih stručnih škola, preko fakulteta, do postdiplomskih programa i cjeloživotnog učenja.
Energetska tranzicija je najveći infrastrukturni i razvojni projekt ovog stoljeća - a za takve projekte se stručnjaci ne 'uvoze', nego se stvaraju i zadržavaju. Tu vidim veliku priliku za hrvatske mlade ljude da upravo u energetici pronađu karijeru i smisao.
Čini se da ste optimist. Zašto?
Racionalni sam optimist. Da nisam optimist, teško bih mogao voditi REGEA-u, ustanovu koja stalno inovira, raste i potiče investicije. Optimist sam i zato što vidim da je tehnologija na našoj strani - Sunce i vjetar su danas najjeftiniji novi izvor energije, baterije i mrežne tehnologije napreduju iz godine u godinu, a države poput Irske i Danske pokazuju da se uz jasnu politiku emisije mogu drastično smanjiti, a gospodarstvo rasti. Optimist sam i zato što vidim da građani sve bolje razumiju poveznicu energije, slobode i demokracije, računam da će pritisak na politiku rasti i da će prevladati svijest da kada ovisite o tuđem plinu ili nafti, ovisite i o tuđoj politici. Kad imate vlastitu energiju, imate i veću sigurnost, više prostora za demokratske rasprave i manje straha.
Ali, moj optimizam nije slijep. Potpuno sam svjestan da možemo i zakasniti, i pogriješiti, i izgubiti dio te utrke. Zato često ponavljam rečenicu: naša budućnost mora biti zelena jer je inače jednostavno nećemo imati.
Možete li dati kratkoročnu viziju hrvatske energetike, za narednih pet godina i to u slučaju da se ostvare ideje koje zastupate i u slučaju da nastavimo po starom?
Ako ostvarimo ideje o kojima govorim, Hrvatsku za pet godina vidim kao državu u kojoj je energetska politika jedan od najvažnijih političkih tema, ali i kao zemlju u kojoj svaki novi javni objekt i većina novih stambenih zgrada imaju integrirane solarne sustave, kao zemlju u kojoj se obnova zgrada odvija ozbiljnim tempom, s tisućama obnovljenih kuća i zgrada godišnje, u kojoj plin postupno izlazi iz grijanja u gradovima i zamjenjuju ga toplinarstvo na obnovljive izvore, dizalice topline i geotermalnu energiju. U takvoj Hrvatskoj broj energetskih zajednica i građana-proizvođača mjeri se u desecima tisuća, a uvoz električne energije se bitno smanjio, a nalazimo se na dobrom putu da postanemo neto izvoznik zelene energije u regiji.
Ako nastavimo po starom, za pet godina ćemo možda imati nešto više obnovljivih izvora, ali ćemo i dalje uvoziti sve više energije, životarit ćemo kao mađarska energetska kolonija, ovisiti o cijenama koje drugi diktiraju i propuštati priliku da kroz energetsku tranziciju moderniziramo gospodarstvo i društvo. U tom scenariju ćemo i dalje 'gasiti požare' i subvencionirati skupu energiju, umjesto da investiramo u vlastite izvore i učinkovitost. U takvim uvjetima naša industrijska konkurentnost će još padati, a građani postajati sve siromašniji. To je tužan scenarij koji se ne bi smio dogoditi.
Već ste niz godina na čelu REGEA-e. Možete li je ukratko predstaviti? Čime se sve bavite i koji su planovi za naredno razdoblje? Što biste izdvojili kao najvažnija dostignuća, odnosno projekte iz nekoliko proteklih godina?
REGEA je regionalna energetska i klimatska agencija, osnovana 2008. godine od strane Karlovačke, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a danas aktivna praktički na području cijele Hrvatske i Europske unije. Naš posao je da pretvaramo energetske i klimatske ciljeve u konkretne projekte i investicije na terenu. Ponosan sam da danas nema izazova u energetici koji ne bismo mogli prihvatiti i da se često spominjemo kao jedna od najboljih energetskih agencija na području cijele Europske unije. Danas vodimo investicije u obnovljive izvore, energetsku obnovu i infrastrukturne projekte od oko 1 milijarde eura i svake godine širimo naš tim i jačamo kompetencije.
U proteklih petnaestak godina REGEA je sudjelovala u više od 150 europskih projekata, a prepoznati smo i kao jedan od europskih lidera u povezivanju inovativnog financiranja (ELENA, ESIF, investicijski fondovi) s konkretnim projektima, po razvoju solarnih projekata, obnovi zgrada, energetskim zajednicama i planiranju klimatskih mjera. Planovi za buduće razdoblje su vrlo jasni: još snažnije raditi na dekarbonizaciji zgrada, razvoju solarnih projekata, poticanju energetskih zajednica i pružanju podrške našim županijama, gradovima i općinama u prilagodbi na klimatske promjene.
Također ste i na čelu europskog udruženja FEDARENE. Čime se ono bavi i koja je pri tome Vaša uloga?
FEDARENE je europsko udruženje regionalnih i lokalnih energetskih agencija i regija, tj. glas regija i gradova u energetskoj tranziciji u Bruxellesu. Okuplja više od 90 članova iz 24 zemlje, s preko 1000 stručnjaka koji svakodnevno rade na provedbi energetskih i klimatskih politika na terenu. Naša misija je vrlo praktična: povezati europsku politiku s lokalnim djelovanjem, prenijeti potrebe regija i gradova prema europskim institucijama i istovremeno pomagati našim članovima da razumiju i iskoriste europske programe i instrumente.
Imam čast biti predsjednik FEDARENE-a od 2013. godine, a nedavno sam peti put izabran na tu funkciju, što doživljavam kao priznanje, ali i kao veliku obvezu. Moja je uloga da zajedno s Upravnim odborom i tajništvom u Bruxellesu usmjeravam rad mreže, zastupam naše članove pred europskim institucijama i pomažem da dobre prakse iz jedne regije postanu inspiracija i model za druge. FEDARENE je platforma koja povezuje lokalno i europsko i ponosan sam što i Hrvatska kroz mene i REGEA-u ima tako snažan glas u toj europskoj priči.
