Isporuke
Naime, iz LNG Hrvatske kontinuirano ponavljaju da je kapacitet terminala odlično zakupljen u prvim godinama, što je dobro, ali još se ne zna koliko će biti fizičkih isporuka na Krku.
Nešto će svakako biti, izgledalo bi ružno kada ni jedan brod ne bi stigao na vrijeme da se politika poslika na terminalu. Ipak je to velika geopolitička pobjeda u suradnji s EU i SAD-om, koju valja primjereno zabilježiti. Kako doznajemo, HEP je nedavno zatvorio nadmetanje u kojem je tražio pet isporuka u periodu siječanj-rujan 2021., koristeći činjenicu da su trenutačne cijene na tržištu konkurentne isporuci iz plinovoda.
Ono što je manje poznato je da je plin koji je nedavno kupljen za probno punjenje broda tj. za rad terminala u prosincu, operatoru FSRU broda Golar LNG-ju prodao mađarski MET. Slučajno ili ne, upravo ta trading kompanija, također zakupac kapaciteta, itekako računa na novi izvor s čijim trgovanjem za razliku od drugih domaćih zakupaca ima više iskustva. Osim sigurnosti opskrbe, smisao terminala je povećanje tržišnog natjecanja u opskrbi plinom u regiji koja troši oko 15 milijuna m3 godišnje, što nije puno, ali nije ni malo za terminal čiji kapacitet je sada dobro postavljen.
Motor ali ne i hub
Ključna činjenica je da LNG na Krku ima snagu biti tržišni motor za ovu regiju, ali Hrvatska ne može postati plinski hub jer nema plinska skladišta kakva ima Mađarska, čije kompanije su ključni zakupci terminala. Dapače, mađarske ambicije da vlasnički stekne kontrolni paket u terminalu nisu nimalo oslabile, a Hrvatskoj ne bi bilo razumno da tu popusti pa čak ni ako to nosi vezanu trgovinu. Što se po tom pitanju događa nije poznato, jer se o tome mjesecima razgovara bez službenog informiranja javnosti.
Mađarskoj je LNG-terminal bitniji nego Hrvatskoj na tisuću načina i to treba ostati dobar pregovarački as u našim rukama. Mađarska, primjerice ima ili će imati plinske interkonekcije sa šest od sedam okolnih zemalja i na trasi je Turskog toka. Ta zemlja koristi potencijal kupovine LNG-a u pregovorima s Gazpromom oko novih ugovora za kupovinu plina, a riječ je o čak tri petogodišnja ugovora, koja je moguće razvrgnuti na isteku perioda. O prvom potpisanom ugovoru za uvoz LNG-a javnost je ponosno informirao mađarski ministar vanjskih poslova, naglašavajući diverzifikaciju. Plinski hub u Jugoistočnoj Europi bit će u Budimpešti, što objašnjava iznimne interese mađarske države za INA-u i LNG na Krku.
Varljivo tržište
Ipak, treba znati da je prije samo godinu dana, kada su prilike na tržištu bile drugačije, bilo komercijalno neisplativo bukirati plin preko krčkog terminala i to bi se moglo ponoviti kad se svijet (i cijene) vrate u „normalu“. U tom slučaju terminal će biti infrastruktura koja sa zakupom kapaciteta radi u plusu, ali je na čekanju, jer Hrvatska neće doživjeti nekakav iznenadan industrijski procvat da sama poveća konzum plina, a domaćim plinovodima neće teći nove količine plina jer će LNG biti nekonkurentan ruskom plinu.
Zato nitko ne govori da će LNG terminal dovesti do pada cijene plina na domaćem tržištu, jer se tako nešto baš i ne može dogoditi. Prije će biti da će terminal poslužiti kao alat trgovcima da optimiraju svoj plinski portfelj te posredno cijena plina možda neće rasti kao što bi možda rasla da terminala nema.
Ova i iduća godina će očito biti specifične jer je gospodarstvo na koljenima pa su tako i cijene nafte i plina bile na rekordno niskim razinama, što je potaknulo tržišno pripetavanje LNG-jem. Već 2022. situacija će biti cjenovno drugačija, ali to je trenutno manje važno od agresivne europske dekarbonizacijske politike, u kojoj plin dugoročno više neće biti poželjan. Iz tog razloga dobro je da Hrvatska nakon 30 godina od početka planiranja ima terminal, jer ovo je zasigurno bio zadnji trenutak da on bude izgrađen.
