Sjediti u Upravnom vijeću HERA-e neće biti lak posao. U svakoj državi modernoga svijeta cijena energije jedan je od ključnih faktora kroz koje se određuje konkurentnost gospodarstva i, posredno, standard građana. Pustiti tržištu da samo regulira cijene - a to je ono što bi ovaj Zakon zapravo trebao donijeti - bit će prilično riskantno, što s aspekta gospodarstva, tako i s aspekta socijalnog mira. Sadašnja rekordna stopa inflacije od 5% itekako ima veze s nedavnim poskupljenjem energije. Cijena struje za kućanstava u Hrvatskoj povećala se ovoga proljeća, no pokazalo se da je zanemariv broj kućanstava zbog toga počeo prati veš i peglati iza 22 sata navečer. Istodobno, isti ti potrošači u krizi su počeli manje razgovarati na mobitel. Dakle, struja je i dalje potcijenjena i može se očekivati snažan porast njene cijene u idućim godinama. U sektoru toplinarstva prilično je kaotično - dok neki zimi grcaju zbog skupe usluge, drugi otvaraju prozore kad im je vruće i istodobno u medijima jauču jer im prijeti stotinu kuna veći račun. S cijenama plina malo je drugačija situacija jer je cijenu plina od 2009. do danas naviše pogurao Glavni ugovor o plinskom poslovanju sklopljen između Vlade i MOL-a u sumnjivim okolnostima. Nabavna cijena plina od tada se utrostručila, a politika i HERA sve je to mirno promatrala, iako se radi o pravom potresu. Ideja da cijene energije ne određuje politika već struka utjelovljena u nezavisnom regulatoru povezana je s interesima privatnog kapitala. Veće cijene energije mogu biti bolji jamac opstojnosti sustava, ako se novac od poskupljenja troši strateški i pametno. To u Hrvatskoj nije bio slučaj, pa zašto treba misliti da će se tu išta promijeniti s posljednjim i svim idućim poskupljenjima? Struja je do sada poskupljivala u nekoliko navrata, a HEP se zahvaljujući kriminalu premetnuo u svjetskog rekordera u uvozu struje i dobru privatizacijsku metu. Ništa ne ukazuje da bi taj trend bio drugačiji da je struja poskupljivala po većoj stopi jer u HEP-u investicije nisu bile prioritet. Od porasta cijene plina potrošači su za sada imali ograničene koristi jer se plin u Dalmaciji još ne koristi, a plinska distributivna mreža uglavnom je ruinirana jer je velika glavnina novca s obzirom na strukturu cijene završila u Ininim rukama. Posljednjim izmjenama Tarifnog sustava takvo stanje samo je zacementirano, umjesto da se nagomilani problemi u plinskom sektoru rješavaju sustavno.
Cjenovna politika kompleksno je pitanje pa bi možda trebalo pogledati kako regulacija cijena u praksi izgleda u Europskoj uniji. Francuski premijer Jean-Marc Ayrault u srpnju je izjavio da Gaz de France ne smije cijenu plina povećati za lobiranih 5%, već maksimalno 1,9%, koliko je tada iznosila stopa inflacije. I tako je i bilo jer je regulator odradio što se od njega očekivalo. Da otvoreno tržište ima svojih vrlo opasnih nuspojava, pokazuje primjer Velike Britanije gdje su energetske usluge posve liberalizirane. Dosadašnja primjena pokazala je da se kupci energije uopće ne snalaze u poplavi raznoraznih tarifa kojima ih bombardiraju energetski divovi i uglavnom ne mijenjaju opskrbljivača. Kad bi i znali izabrati, analize energetskog regulatora Ofgema su pokazale da se na razlici između najskupljeg i najjeftinijeg opskrbljivača strujom i plinom godišnje mogu zaraditi pišljive 23 funte (213 kn). Cijene energije kontinuirano rastu, a "Britima" ove zime prijeti njihov porast veći od razine inflacije. Ultimativni dokaz da tržište ne funkcionira u korist kupaca dao je premijer David Cameron koji je prije par dana najavio da će pokušati progurati zakon kojim će opskrbljivače prisiliti da kupcima ponude najmanju cijenu struje i plina! Da se tako što događa u "perjanici liberalizma" mnogi ne mogu vjerovati.
Dakle, država u interesu kupaca ipak ne smije sasvim maknuti "šapu" s utjecaja na cijene energije. Jer jedno je opstojnost sustava i profit velikih, a drugo su potrošači koje se ne može do u beskraj "cijediti". Potrebno je pronaći ravnotežu, a to nije lako jer je ključno pitanje počinje li kaos u sustavu s podcjenjivanjem cijena energije ili s nedostatkom strategije, i što iz čega proizlazi. Da, politika treba početi preuzimati odgovornost za oboje, a hoće li se u Hrvatskoj ona zbog EU "sakriti" iza HERA-e, manje je bitno ako se konačno počne provoditi strategija koja će garantirati dugoročnu održivost energetskog sektora, kako ne bi propao ili postao lak privatizacijski plijen. Za zemlju koja godinama nije donijela provedbeni plan Strategije energetskog razvitka već bi taj korak bio sasvim dovoljan za početak.
