Poteškoće s kojima se suočava HEP u namjeri realizacije energetskih projekata koji se nalaze u ekološkoj mreži već snažno osjećaju investitori u vjetroelektrane. Lokacije za gradnju vjetroelektrana porazbacane su po prostornim planovima dalmatinskih županija, bez detaljne analize koliko prostor može podnijeti s obzirom na ciljeve očuvanja ekološke mreže koja pokriva 37% kopna. Investitori u vjetroelektrane se sve češće suočavaju s problemom kumulativnog utjecaja, ili pojednostavljeno - jedna vjetroelektrana u radijusu od 5 km možda nije problem za prelet ptica, ali dvije ili tri vjetroelektrane u normalnom radu stvorile bi neodrživ pritisak na ekosustav. Da bi se ti pritisci amortizirali, u najboljoj varijanti nalažu se primjena zaštitnih mjera koje utječu na profitabilnost projekata. No, ima i drugačijeg raspleta situacije. Krajem travnja na zaštiti okoliša "pao" je prvi elektroenergetski projekt u državi. Riječ je o VE Fužine, 36 MW, koja se trebala graditi u šumi, a za koju je povjerenstvo Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja procijenilo da nije prihvatljiv zbog utjecaja na okoliš. VE Fužine tek je prvi projekt te vrste koji se "nasukao" na zaštiti okoliša, i sigurno neće biti posljednji. Pokazalo se da je problem u tome što država istovremeno nameće obaveze a da struka, vjerojatno zbog manjka znanstvenih saznanja, nije detaljno definirala prihvatljive rizike.
Ilustracija 1 - Država računa da su čak 42 vjetroenergetska projekta prihvatljiva za ekološku mrežu
Temeljem prostornih planova broj zahtjeva za vjetroelektrane u Registru OIEKPP popeo se danas na 4,5 GW, s 42 projekta koji se smatraju prihvatljivima za okoliš i ekološku mrežu. Trenutno su u mreži vjetroelektrane snage 175,2 MW, a do sada je izdano 263 MW prethodnih elektroenergetskih suglasnosti za vjetroelektrane koje još nisu u pogonu. Investitori u vjetroelektrane često nisu svjesni da bi bilo dobro da prije odluke o upuštanju u pripremne radove provjere kako projekt stoji s aspekta zaštite prirode, u smislu je li odabrana lokacija u ekološkoj mreži te što to može značiti za njihov konkretan projekt. Činjenica da se vjetroelektrana nalazi u ekološkoj mreži ne mora značiti ništa, jer specifičan cilj očuvanja ekološke mreže na željenoj lokaciji može biti takav da je odmah jasno da VE nema utjecaja. No, može biti i drugačije, a to ne mora biti apriori poznato zaposleniku u Županijskom zavodu za zaštitu prirode, koji je ocijenio da "ne bi trebalo biti problema". Međutim, u praksi se događa da investitori dolaze s gotovom projektima koji su ucrtani u prostorne planove, sa specificiranim tehnologijama i od ovlaštenika za izradu studija utjecaja na okoliš očekuju da im izradi studiju koja "može proći". No, to baš nije tako lako. U dva desetljeća otkada se uvriježila praksa izrade i procjene studija utjecaja na okoliš puno se toga promijenilo. U 90-im godinama te su studije možda bile formalnost, no institucije su se u međuvremenu ekipirale, kriteriji su se postrožili a procjene su prestale biti formalnost, stepenica koju je jednostavno preskočiti ili zaobići.
Ograničenje cut-in-speed brzine
Suosnivač i voditelj Zavoda za istraživanje bioraznolikosti i zaštitu prirode u tvrtki Oikon, dr. sc. Oleg Antonić kaže da je velik problem što investitori dolaze prekasno, kad već imaju detaljizirane zahvate, bez svijesti da su u ranijim fazama izrađivači studije utjecaja na okoliš mogli pomoći da studija zaista bude formalnost, odnosno da utjecaji na okoliš budu neznatni ili dovoljno umanjeni, a projekt primjenom nekih mjera održiv. To su primjerice drugačiji raspored vjetroagregata u prostoru, određeni režimi rada vjetroelektrana, projektiranje ribljih staza kod malih hidroelektrana i slično.
Što je ekološka mreža?
Ekološka mreža Natura 2000, čiji će dio postati hrvatska ekološka mreža, orijentirana je na zaštitu važnih područja za ptice te divlje svojte biljaka i životinja i stanišne tipove. Svako područje sadrži ciljeve očuvanja, odnosno popis vrsta i stanišnih tipova zbog kojih je uvršteno u ekološku mrežu i na koje treba sagledati utjecaj zahvata prilikom ocjene prihvatljivosti plana, programa i zahvata za ekološku mrežu. Dodatno, svako područje ekološke mreže sadrži i smjernice za mjere zaštite koje se primjenjuju na sve fizičke i pravne osobe koje na područjima ekološke mreže koriste prirodna dobra i obavljaju radnje i zahvate. U Hrvatskoj se procjena utjecaja na ekološku mrežu provodi već pet godina, najčešće u sklopu Studije utjecaja na okoliš.
"Prostorni planovi rađeni su neovisno od problematike zaštite okoliša, a lokacije za vjetroelektrane ucrtavalo se uz nedovoljnu razinu spoznaje da li je zahvat prihvatljiv za prirodu. Istovremeno, nedostaje znanstvenih podataka o prostoru. Da bi doznao je li zahvat prihvatljiv investitor je već potrošio puno novca, mjerio je vjetropotencijal, godinu dana je ispitivao je li ugrožena fauna, financirao je prethodnu i glavnu studiju utjecaja na ekološku mrežu, troškove postupka procjene utjecaja na okoliš i studiju utjecaja na okoliš. Tome treba pridodati trošak projektiranja zahvata. Troškovi poslova povezanih sa zaštitom prirode i okoliša rijetko iznose manje od pola milijuna kuna a kod većih zahvata mogu se popeti i do milijun kuna", kaže Antonić. Pojašnjava da moguće mjere ublažavanja utjecaja i zaštitne mjere zaštite prirode mogu bitno utjecati na isplativost ulaganja. U Hrvatskoj ima vjetroelektrana koje struju proizvode sedam mjeseci u godini, no ima i onih lokacija u razvoju kod kojih bi proizvodnja zbog zaštitnih mjera mogla biti samo tri mjeseca! Iako nema ni jedne dovršene studije stradavanja ptica i šišmiša od elisa vjetroagregata u tijeku je nekoliko projekata koji imaju obvezu praćenja stradavanja. Primjerice, vjetroelektrane u čijoj je blizini velika aktivnost šišmiša mogle bi biti suočene s promjenama cut-in-speed brzine (tj. brzine vjetra pri kojoj se počinje proizvoditi struja), odnosno smanjuje se interval u kojem je moguća proizvodnje energije. Na nekoliko lokacija u Hrvatskoj već je preporučeno ograničenje cut -in speed-brzine. Antonić pojašnjava da promjena cut-in-speed brzine može značiti čak i do 10% manje proizvodnje, iako to u prosjeku za Hrvatsku iznosi od tri do pet posto, što može ugroziti isplativost. Primjerice, u slučaju VE Fužine zbog preleta šišmiša predlagala se instalacija radarskog sustava koji prepoznaje ugrožene vrste ptica, procjenjuje njihove putanje leta i pravovremeno zaustavlja vrtnju elisa ako se pokaže da lete na vjetroagregate i reagira adekvatno. Takav radar investicija je vrjednija od milijun eura!
Vjetroenergetski projekti u Hrvatskoj nisu uvijek bili tako osjetljivi kad su ptice i šišmiši u pitanju. Iz te perspektive vjetroelektrane koje se sada grade četvrta su generacija projekata koja se suočava s najrigoroznijim zahtjevima. U prvoj generaciji projekata problematika zaštite ptica i šišmiša bila je u cijelosti zanemarena, što nosi posljedice koje je zapravo nemoguće procijeniti. U drugoj i trećoj fazi porasla je svijest o riziku od stradavanja ugrožene faune i počele su se uvoditi „zaštitne“ mjere povezane s noćnom rasvjetom na lokacijama vjetroagregata, poput korištenja žutog svjetla usmjerenog prema tlu, izbjegavanja rasvjete koja emitira u UV spektru i bijelog svjetla koje privlači kukce. Propisan je obavezni monitoring stradavanja šišmiša. U generaciji vjetroelektrana koja unutar zadnjih godinu dana postupno dolazi u fazu izgrađenosti, pokreće se sustavni monitoring stradavanja nakon izgradnje. Većina tih vjetroelektrana za slučaj da se tijekom rada evidentira „povećana smrtnost“ ima propisanu „primjenu najsuvremenijih rješenja za smanjenje rizika od sudara“, a samo neke nešto određenije „ograničenje rada vjetroagregata u uvjetima povećane aktivnosti ugrožene faune“. Problem je međutim u tome što kriteriji za povećanu smrtnost nisu jasno definirani! Sada su u višoj fazi razvoja vjetroelektrane četvrte generacije. Unatoč odsustvu podataka o stvarnom stradavanju ptica i šišmiša na lokacijama izgrađenih vjetroelektrana, u zadnjim postupcima procjene utjecaja na okoliš za vjetroelektrane u Hrvatskoj a priori se propisuju stroge mjere zaštite odnosno ograničenje brzine vrtnje elisa na brzinama vjetra manjim od 5 – 6 m/s kao mjera zaštite šišmiša. Time se pokušava međunarodna iskustva izravno implementirati u hrvatske uvjete, pri čemu se redovno uopće ne sagledava problematika energetskih gubitaka koji iz tih mjera proizlaze i što se u međunarodnim okvirima redovno čini. "Stradavanja ptica od elisa vjetroelektrana će uvijek biti, ali pitanje je kako ih svesti na prihvatljivu mjeru. Svi šišmiši strogo su zaštićeni, a hotimično ubijanje zakonom je kažnjivo. To u praksi znači da bi se na vjetroelektranama smjelo tolerirati samo slučajno stradavanje, koje je vrlo teško definirati. Primjerice, u Njemačkoj se koristi vrlo strogi standard prema kojemu se kao slučajno stradavanje prihvaća jedna jedinka jedne vrste šišmiša po vjetroagregatu godišnje. Više od toga se smatra hotimičnim ubijanjem. Kad bi se to implementiralo u Hrvatskoj vjerojatno bi morali sasvim odustati od vjetroenergetike. S druge strane, šišmiše se može sačuvati i po kriteriju osiguranja uvjeta za održanje lokalnih populacija, odnosno osigurati da je mortalitet niži od nataliteta, što je bitno blaži pristup od gore spomenutog njemačkog i vjerojatno primjereniji hrvatskim uvjetima, no traži intenzivnija istraživanja, kako bi se mogao definirati prihvatljivi mortalitet za svaku pojedinu vrstu na svakoj pojedinoj lokaciji", problematizira Antonić.
dr. sc. Oleg Antonić, Oikon d.o.o.
Kumulativni utjecaji
Kod vjetroelektrana i ekološke mreže pojavljuje se i problem kumulativnog utjecaja kada se razvija veći broj vjetroenergetskih projekata na manjim udaljenostima; neki projekti su već realizirani, ali zato drugi možda u budućnosti neće dobiti zeleno svjetlo. Hipotetički, svaki takav projekt za sebe možda bi mogao proći s obzirom na ciljeve očuvanja ekološke mreže, no realizacija dva ili više projekata bila bi otežana, ili čak nemoguća s obzirom na zaštitne mjere koje bi trebalo primijeniti, o čemu je bilo govora ranije. Investitori koji se nađu u takvoj situaciji, a uložili su znatan novac u projekt koji je zbog kumulativnog utjecaja odbačen, mogli bi tužiti lokalne vlasti jer su u županijski prostorni plan unijeli lokaciju za vjetroelektranu, a da prethodno nije načinjena procjena utjecaja na ekološku mrežu. S druge strane, na tužbu se može odlučiti i ekološka udruga ali s drugačijim motivom - tko je odobrio vjetroelektrane koje ubijaju ptice? "Županije su svoje prostorne planove radile neovisno o onome što se događa u njihovom susjedstvu i zato mislim da bi od Učke do Dubrovačko-neretvanske županije sve projekte trebalo ponovo procijeniti. Ministarstvo gospodarstva trebalo bi svoje strateške planove za vjetroenergetiku preklopiti sa strateškom procjenom utjecaja na ekološku mrežu jer u protivnom može doći do obmane investitora i pojave odštetnih zahtjeva. Investitorima bih savjetovao da se već u ranoj fazi idejnog projekta savjetuje s izrađivačima studija utjecaja na ekološku mrežu te da prilagodi projekt kako im se ne bi dogodilo da svoj novac troše uzalud", rekao je za naš portal ravnatelj Državnog zavoda za zaštitu prirode dr. sc. Matija Franković. Antonić pak kaže da bi politička odluka Vlade trebala ići za revalorizacijom postojećih prostornih planova koji su u nekim županijama preplanirali prostor koji ne može podnijeti stihiju. "Radi se o vrlo neugodnim situacijama, a taj problem tek će se pojaviti jer su brojni susjedni projekti u razvoju. Bit će ključan tajming: 'tko prvi, njegova djevojka'", ilustrira Antonić.
Riječ investitora
"Razvijamo projekte dobivanja energije na ekološki prihvatljiv način i iako smo vođeni profitom jednako tako u interesu nam je da ne ugrožavamo prirodu i okoliš. No, ponekad mi se čini da su zahtjevi koji se stavljaju pred vjetroelektrane nerazumniji i stroži nego oni koje mora ispuniti neki manje čist proizvođač energije", komentira Ivica Sanader, koordinator projekta u splitskoj tvrtki Eurus. Eurus razvija dva vjetroenergetska projekta u Istarskoj županiji, snage 18 MW i 72 MW, a sada su u fazi monitoringa šišmiša i ornitofaune. Sanader se pita zbog čega vjetroelektrane godinu dana trebaju pratiti razinu buke, a nije siguran ni zbog čega se tim projektima nameće tako velik broj krajobraznih zahtjeva. "Nije održivo da se developerima administrativno nameće koliko šišmiša može stradati pod elisama vjetroagregata, a koliko smo informirani to će ići u tom smjeru. Na jednoj lokaciji stradavanje tri šišmiša ugrozit će populaciju, a negdje stradavanje većeg broja jedinki neće imati nikakav ili minoran utjecaj. To nisu ribolovne kvote, pa da se odluke donose birokratski. Treba gledati u smjeru održivog upravljanja populacijom na svakoj pojedinoj lokaciji, na temelju stručnih saznanja, praćenja i argumenata, a ne nečijeg razmišljanja ili intuicije", smatra Sanader i apelira da se istraži što se po tom pitanju događalo s vjetroelektranama koje su već godinama u radu.
On misli da takav pristup doista nema nikakve veze s prostornim planiranjem, a može se popraviti samo tako da se u postojeće prostorne planove, kada se govori o lokacijama prikladnim za izgradnju vjetroelektrana, kriteriji zaštite prirode uključe već na strateškoj razini, uključujući i sagledavanje kumulativnih utjecaja, što se ne može prepustiti investitorima u pojedinačne lokacije. Troškove koje bi imala u takvim temeljnim istraživanjima prostora koji bi omogućili održivi razvoj vjetroenergetike u Hrvatskoj, država bi mogla u konačnici naplatiti od investitora, koji bi tada bili sigurni da će moći realizirati zahvat, smatra on.
Je li posao države da češlja prostorne planove i na svoj trošak istražuje može li, s obzirom na ciljeve očuvanja ekološke mreže, biti isplativo graditi vjetroelektranu na nekom teritoriju ili je to ipak rizik investitora? U resornom ministarstvu nemaju dvojbi.Kad se krenulo s razvojem vjetroelektrana država je odlučila kroz stare prostorne planove dati investitorima mogućnost da razvijaju projekte neovisno o činjenici da vjetroelektrane kao nov način proizvodnje energije nisu bile ucrtane u stare planove, kažu u Ministarstvu gospodarstva. Na početku razvoja projekata gradnje vjetroelektrana, investitori su samostalno poticali unošenje lokacija u lokalne prostorne planove, dok je nakon 2010. bila obveza da se sukladno naputku Ministarstva graditeljstva, prethodna elektroenergetska suglasnost (PEES) izdaje samo za vjetroelektrane upisane u prostorne planove. Dakle, u samom početku razvoja projekata vjetroelektrana, država je zauzela stav da se svima izađe u susret ucrtavanjem lokacija u prostorne planove, ali istodobno nikome ništa garantirala. "Investitorima nitko nije ništa obećao niti garantirao. Prostorni planovi su tu da daju mogućnost za realizaciju energetskih projekata. Ako negdje postoji dobar pad vode, zar bi tamo trebalo prostornim planom zabraniti gradnju hidroelektrane? Država je afirmativna, zanima je konkretan potencijal za proizvodnju energije a na investitorima je da istražuju i procijene ima li taj projekt isplativost s obzirom na sve mjere zaštite prirode i okoliša. Zakoni se moraju poštivati, ali apriori zabrane nemaju smisla. Na svakome je da procijeni da li je projekt isplativ i uz eventualne kompenzacijske mjere ako su nužne", kažu neslužbeno u Ministarstvu gospodarstva.
