U Hrvatskoj danas ima 556 jedinica lokalne samouprave: općina i gradova, čemu još treba pridodati Grad Zagreb koji ujedno ima status županije. Pravni status i ovlasti svih tih općina i gradova ne razlikuju se mnogo bez obzira na to koliko ta općina ili grad imaju stanovnika: svega 137 koliko ima Općina Civljane u Šibensko-kninskoj županiji ili 178 190 stanovnika koliko ima Grad Split ni o tome koliko su veliki: samo 6,1 km2 koliko ima Općina Dekanovec u Međimurskoj županiji ili 967 km2 koliko ima Grad Gospić (Zagreb se pri tome ne uzima u obzir jer ima status Županije).

Kakve sada to ima veze ima s dimnjačarstvom i dimnjačarskom strukom, a posljedično i sa sigurnošću prostora u kojima ljudi borave, odnosno zaštitom od požara i trovanja ugljičnim monoksidom? Odgovor je jednostavan. Prema važećem Zakonu o komunalnom gospodarstvu (NN 68/2018 i 32/2020), obavljanje dimnjačarskih poslova ubraja se u (uslužne) komunalne djelatnosti (članak 24. Zakona). Istodobno su uslužne komunalne djelatnosti u čl. 21. Zakona određene kao "nužne za svakodnevni život i rad na području jedinice lokalne samouprave". Dakle, dimnjačarstvo je nužno vezano uz jedinice lokalne samouprave, njihovo ustrojstvo, rad, politiku pa i društveno i gospodarsko stanje u njima. Isto tako, jedinica lokalne samouprave, grad ili općina, donosi odgovarajuću odluku o načinu obavljanja dimnjačarske službe na svojem području, raspisuje koncesiju za njezino obavljanje ili je pak organizira na neki drugi način (npr. povjerava je lokalnoj komunalnoj tvrtki).

Postavlja se pitanje u čemu je onda problem? Jednostavno, problem je u činjenici što u Hrvatskoj i dalje postoje općine i gradovi koji nemaju nikakvu dimnjačarsku službu, a takvih je 209 ili 37,59%.


Od sjevera do juga

Najbolje je stanje u županijama sjeverozapadne Hrvatske jer u njima postoji dugodišnja tradicija dimnjačarstva. Tako u Zagrebačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Varaždinskoj i Međimurskoj županiji 12 - 17% ukupnog broja općina i gradova trenutačno nema dimnjačarsku službu. Pri tome treba napomenuti da kada neka općina i grad 'trenutačno nema dimnjačarsku službu' ne znači nužno da je uopće nema, nego da je možda ona upravo istekla i u tijeku je odabir novog koncesionara. S druge strane, i dalje postoje mnoge općine i gradovi za koje se nikakvi podaci o organiziranju dimnjačarske službe ne mogu pronaći ni u Registru koncesija Financijske agencije ni u Elektroničkom oglasniku javne nabave (pokazatelj činjenice da je raspisana ili dobivena koncesija) ni na internetskim stranicama te općine ili grada. U svakom slučaju, može se vidjeti određena povezanost između općenitog društvenog i gospodarskog razvoja neke općine ili grada i činjenice da ima li nema organiziranu dimnjačarsku službu.

Idući prema istoku, stanje postaje lošije pa u Brodsko-posavskoj županiji organizirane dimnjačarske službe trenutačno nema u čak 53% općina i gradova. Ipak, na razini cijele Hrvatske, s obzirom na dimnjačarstvo najuzornije su Virovitičko-podravska županija i Požeško-slavonska županija, gdje se jedino za općine Gradina, odnosno Velika na internetu ne mogu pronaći nikakvi podaci o dimnjačarskoj službi. Pri tome se kao zanimljivost može spomenuti da u svim ostalim općinama i gradovima Požeško-slavonske županije dimnjačarsku službu obavljaju lokalne komunalne tvrtke. 

Stanje dimnjačarstva u primorskim dijelovima zemlje značajno se razlikuje, a najbolje je stanje u Primorsko-goranskoj županiji gdje dimnjačarsku službu trenutačno nema pet općina i gradova (13,9%) i Ličko-senjskoj županiji, gdje nikakvih podataka o tome nema za općine Donji Lapac i Karlobag. Razmjerno velik broj općina i gradova bez dimnjačarske službe u 'bogatoj' Istri (31,7%) ponajviše treba pripisati činjenici što ne postoji dimnjačarska tradicija. To je i razlog zašto, i kada je riječ o dimnjačarstvu, vrijedi stara izreka ‘Što južnije, to tužnije’, jer dimnjačarska služba u četiri dalmatinske županije postoji gotovo samo u velikim gradovima, a na otocima je uopće nema, čak i na Lastovu koje je poznato upravo po dimnjacima (jedina otočka jedinica lokalne samouprave u Dalmaciji s dimnjačarskom službom je Grad Vis, a obavlja je lokalna komunalna tvrtka).


U kojem smjeru krenuti s promjenama?

U neka od mogućih rješenja kako taj problem riješiti i kako dimnjačarstvu u cijeloj zemlji dati status koji s pravom zaslužuje ubrajaju se sljedeće. Jedno od njih mogle bi biti promjene u okvirima postojećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu. Također bi se moglo krenuti u smjeru usklađivanja s europskim propisima i ukidanja tzv. dimnjačarskog monopola, odnosno do ostvarivanje potpune konkurencije, što je bila jedna od želja kada se 2018. godine pripremao sadašnji Zakon o komunalnom gospodarstvu, no od toga se na sreću odustalo (ne treba sumnjati da bi to dovelo do anarhije s opasnim posljedicama za zdravlje, živote i imovinu!). Možda bi najbolji način bilo donošenje zasebnog Zakona o dimnjačarstvu koji će na razini cijele zemlje urediti cijelu struku, njezine uloge, zadatke i načine obavljanja djelatnosti itd., a takvih pokušaja do sada je već bilo, no bez uspjeha. Jedno od rješenja moglo bi biti i povišenje razine nadležnosti za dimnjačarstvo s gradova i općina na županije, čime bi se barem onemogućilo da se u dimnjačarstvo miješaju razni 'lokalni šerifi'. Moglo bi se prići i zamjeni sadašnjeg 'koncesijskog modela' 'modelom licenci', što bi značilo da na području jedne jedinice lokalne samouprave dimnjačarsku službu mogu obavljati svi koji zadovolje određene propisane kriterije. Takvo nešto provedeno je u susjednoj Sloveniji i na razini cijele zemlje (pri čemu treba napomenuti da mnogi slovenski dimnjačari takvim rješenjem nisu zadovoljni). Konačno, treba razmišljati i o uvođenju 'katastra dimnjaka' na razini općina i gradova i/ili županija i/ili cijele države, čime bi onda dimnjačari mogli dobiti novi zadatak mjerenja i određivanja štetnih emisija i iz malih ložišta (osobito važno sada, u energetskoj krizi, zbog čega će se mnoga kućanstva okrenuti korištenju goriva koje uzrokuju veće emisije). Naravno, mnoga od tih rješenja mogla bi se kombinirati, a osobito 'model licenci' s 'katastrom dimnjaka'. 

Da bi sve to bilo moguće uspješno provesti, prethodno bi svakako trebalo povećati zanimanje za dimnjačarsku struku kod mladih, a time i povećati broj školovanih i obučenih dimnjačara. Dakako, istodobno treba raditi na porastu ugleda, važnosti i značaja cijele struke u javnosti. O svemu tome upozoreno je još na prošlom Plinarskom forumu, održanom u travnju prošle godine u Zagrebu, a svakako će o tome biti riječi i na ovogodišnjem Plinarskom forumu koji se održava 31. ožujka.

U svakom slučaju, jasno da se nešto mora mijenjati i da treba početi... već sada.

plinarski forum