"Hrvatska ne kupuje naš plin, a htjela bi plinovod? Zašto? Mi smo s kolegama iz Plinacra razgovarali o mogućoj ruti kroz Hrvatsku, no kad se o tome odlučivalo, vaša vlada nije produljila ugovor o opskrbi plinom s Gazpromom. Dakle, sami ste odlučili da ne želite suradnju" - rekao je prvi čovjek Gazpromovog razvojnog odjela Leonid Čugunov hrvatskim novinarima u Moskvi u studenom 2012. Tada, ta izjava bila je neugodan, hladan tuš za Hrvatsku, jer je jasno iščitana kao prozivka bivših vlada, Sanaderove i Kosoričine, koje nisu njegovale dobre odnose s nezaobilaznim plinskim divom koji "zavrće pipu" i ucjenjuje Europu kad mu se prohtije. Plinovod Južni tok, dužine 3.600 km, koji bi ruski plin trebao transportirati mimo ukrajinskog teritorija, danas nema istu težinu koju je imao 2012. Političke okolnosti su bitno drugačije s obzirom na ukrajinski sukob, a odnosi Europske Unije i Rusije lošiji su nego ikada. Sudbina Južnog toka trenutno ne izgleda svijetlo, a iako Rusija demantira poteškoće i obustavu radova, njegova realizacija čini se neizvjesnom.

Ipak, vijest da je Hrvatska je ostala i bez mogućnosti da se na njezinom teritoriju sagradi ma i kratki odvojak koji bi bio direktna poveznica na Južni tok, nije time manje važna. Naime, ugovor koji je 2010. hrvatska Vlada zaključila s Vladom Ruske Federacije o suradnji na izgradnji i korištenju plinovoda na državnom teritoriju RH prestao je važiti 20. prosinca prošle godine. Taj ugovor sklopljen je kao podloga na kojoj bi hrvatski operator plinskog transportnog sustava Plinacro i ruski Gazprom trebali izgraditi međusobne odnose kako bi se na našem teritoriju izgradio odvojak plinovoda Južni tok. U tom ugovoru stoji da će osnivači (Plinacro i Gazprom) pripremiti studiju izvodivosti najkasnije do 30. prosinca 2010. godine. Ujedno će donijeti odluku o izgradnji plinovoda najkasnije 24 mjeseca od datuma privitka studije izvodivosti, ovisno o rezultatima te studije. U slučaju da se pozitivna odluka ne donese, ugovor prestaje proizvoditi učinak osim ako se stranke drugačije ne sporazumiju."Budući da je Gazprom predstavio tvrtki Plinacro rezultate objedinjene Studije izvodljivosti na sastanku održanom dana 20. prosinca 2011., a do danas nije osnovana zajednička kompanija u Republici Hrvatskoj niti je donijeta odluka o izgradnji plinovoda, sukladno navedenim odredbama Ugovor je prestao proizvoditi pravne učinke 24 mjeseca od navedenog datuma, odnosno 20. prosinca 2013. godine", potvrđeno nam je službeno u Ministarstvu gospodarstva. Dodaje se da Hrvatska podupire nastojanja Europske komisije i Ruske Federacije, odnosno tvrtke Gazprom u pronalaženju zajedničkog rješenja koje bi omogućilo izgradnju plinovoda Južni tok u skladu s pravnom stečevinom EU, te će primijeniti ista pravila za odvojak na teritoriju Hrvatske koja će vrijediti i za glavni tranzitni plinovod kroz ostale države članice. No, kako sada stvari stoje, Hrvatska je ostala i bez tog odvojka, jer ugovor između Ruske Federacije i Hrvatske u međuvremenu nije produžen, potvrđeno nam je u Ministarstvu vanjskih poslova.

U siječnju 2013. tadašnji predsjednik Uprave Plinacra Mladen Antunović i generalni direktor Gazprom Exporta Aleksander Medvedev potpisali su plan aktivnosti o provođenju projekta odvojka plinovoda Južni tok na teritoriju RH od 2013. do 2016. Odvojak je trebao imati dužinu 100 km i dvosmjerni kapacitet 2,7 milijardi m3 plina godišnje, kojim bi se povezali hrvatski i srpski plinski sustav. U tu svrhu trebala je biti osnovana zajednička tvrtka s jednakim vlasničkim udjelima, a jedan od ključnih aspekata suradnje s Gazpromom, koji je bio nepovoljan za Hrvatsku, je što Hrvatska ne bi imala pravo izvoza ruskog plina koji bi stizao odvojkom Južnog toka. U Plinacru kažu da su kao tvrtka koja je operativno trebala obavljati pripreme na koridoru za gradnji odvojka Južnog toka, imali obavezu prilagodbe prostornih planova i izrade i ocjene studije utjecaja na okoliš. "Do potpisivanja Ugovora o zajedničkom ulaganju između Plinacra i Gazproma i utemeljenja zajedničke tvrtke Južni tok Hrvatska, nije došlo, što je uzrokovano zastojem u usuglašavanju provedbe projekta s EU zakonodavstvom između Europske Unije i Ruske Federacije", stoji u službenom odgovoru Plinacra, u kojem nije pojašnjeno što je konkretno napravljeno na realizaciji projekta Južni tok.

Hrvatsko odustajanje od realizacije projekta Južni tok nema veze s ukrajinska krizom, koja nije bila ni u zametku 2011., kada je predstavljena objedinjena Studija izvodljivosti projekta. Kriza u Ukrajini započela je tek ove godine, a nevolje za projekt Južni tok i njegovo nesuglasje s Trećim energetskim paketom problematično od najave njegove gradnje. U europskoj Direktivi o plinu stoji da vlasnik plinske infrastrukture treba biti organizacijski odijeljen od opskrbljivača plinom. Nadalje, Gazprom inzistira na izuzeću od pristupa treće strane, odnosno monopolističkom pravu da koristi taj magistralni plinovod, što također nije u skladu sa spomenutom direktivom. Da bi projekt dobio tražena izuzeća trebao bi ispuniti nekoliko uvjeta koji imaju veze s poticanjem konkurencije na tržištu i povećanjem sigurnosti opskrbe. Europa je snažno ovisna o ruskom plinu, a još jedan projekt koji će produbiti tu ovisnost nije dočekan s odobravanjem, posebno nakon izbijanja krize u Ukrajini i Putinovog otvorenog pokazivanja teritorijalno-ekspanzionističkih težnji. Iako Rusija i Gazprom kontinuirano u javnost puštaju priče da projekt Južni tok napreduje planiranom dinamikom, to nije tako. Dapače, odnosi Rusije i EU nisu bili hladniji od Hladnog rata; prošli tjedan Europski parlament prihvatio je rezoluciju kojom apelira na EU lidere da odustanu od projekta Južni tok i razmotre o suspenziji ugovora s Rusijom.

Europski povjerenik za energetiku Günther Oettinger i predsjednik Europske komisije Hose Manuel Barroso u više su navrata isticali da Južni tok ne omogućava diverzifikaciju i da je za Europsku uniju prioritetniji projekt koji će na ovo tržište dovesti azerbajdžanski plin iz kaspijske regije. Riječ je o projektu Trans-jadranskog plinovoda (TAP), kapaciteta 10 milijardi m3 plina godišnje, koji bi plin u Europu trebao dovesti 2019. Na taj projekt nadovezuje se Jadransko-jonski plinovod (IAP) koji bi trebao proći teritorijem Albanije, Crne Gore i Hrvatske, s kapacitetom od otprilike 5 milijardi m3 plina. U Hrvatsku bi tim pravcem moglo doći i 2,5 milijarde m3 plina, no riječ je o dugoročnim planovima, jer plin za taj plinovod bit će moguće osigurati tek u drugoj fazi razrade plinskog polja Shah Deniz, u perspektivi 2020.-2030. Bude li Južni tok nekim čudom ipak sagrađen, Hrvatska će plinsku poveznicu na taj plinovod imati preko interkonekcije sa Srbijom, koja je na početku realizacije i preko interkonekcijskog plinovoda s Mađarskom. U međuvremenu, Hrvatskoj bi bilo mudro da iskoristi aktualni politički moment i težnju za diverzifikacijom dobave, kako bi stvorila održivi poslovni model i pronašla kupce plina i investitora u LNG terminal na Krku, projekt koji već duže vrijeme djeluje kao račun bez krčmara