Hrvatska ima ambicije, ali i logične geografske i tehničke mogućnosti postati plinsko čvorište u ovom dijelu Europe. To je konačno prepoznala i politika koja se sve više zalaže za realizaciju dva ključna projekta - gradnju LNG-terminala na otoku Krku i gradnju Jadransko-jonskog plinovoda (IAP), koji bi plin iz kaspijske regije mogao dovesti u ovaj dio Europe. Hrvatska trenutno troši oko 3 milijarde m3 plina godišnje, a ukupni kapacitet magistralnog plinskog sustava iznosi 9 milijardi m3 godišnje. Ako se izuzme plin iz domaće proizvodnje, koji trenutno zadovoljava oko 65-70% potreba, proizlazi da Hrvatska u potpunosti ovisi o ruskom plina, kao uostalom i glavnina Europske unije. Oba projekta; LNG-terminal i plinovod IAP Hrvatskoj garantiraju diverzifikaciju dobave, za čime se bezuspješno teži desetljećima. U konačnici, mogućnost dobivanja plina iz većeg broja pravaca itekako će utjecati na njegovu cijenu. Za daljnji razvoj nacionalnog plinskog transportnog sustava ključni su novi dobavni projekti jer će usmjeriti njegov razvoj i bit će okosnica razvoja plinskih sustava u zemljama regije i njihovog uklapanja u regionalne i europske tokove i tržište plina, smatra dr. Darko Pavlović iz Plinacra, koji je prvi u Hrvatskoj doktorirao na problematici LNG-a. "Diverzifikacijom dobave i transportnih puteva povećat će se sigurnost opskrbe što će u konačnici dovesti do veće fleksibilnosti hrvatskog tržišta plina. Terminal za ukapljeni prirodni plin ima najveći regionalni i međuregionalni potencijal zbog svoje strateške pozicije, čime se otvaraju velike dobavne mogućnosti za zemlje gravitirajuće regije. Trgovina ukapljenim plinom potiče globalizaciju tržišta prirodnog plina, jer uz dugoročne i srednjoročne ugovore, uključuje fleksibilne kratkoročne ugovore prema sezonskoj promjeni potrošnje u pojedinim regijama", objašnjava dr. Pavlović. Drugim riječima, stvaraju se pretpostavke da Hrvatska, kao manji plinski hub u regiji postigne niže cijenu plina.


Hrvatska ima ambicije postati plinsko čvorište u Jugoistočnoj Europi

Za razvoj LNG projekta zadužena je tvrtka LNG Hrvatska koja je još uvijek u 50-postotnom vlasništvu Plinacra, s tendencijom da do kraja godine posve prijeđe u vlasništvo HEP-a. Za potrebe projekta napravljena je studija izvodljivosti koja je pokazala opravdanost gradnje terminala kapaciteta 6 milijardi m3 plina godišnje, na osnovu čega je načinjena i Studija utjecaja na okoliš. Kvalitetu studije upravo ocjenjuje povjerenstvo Ministarstva za zaštitu prirode i okoliša, a očekuje se da bi uskoro mogla biti upućena na javnu raspravu. Hrvatska se na ishođenje lokacijske dozvole za terminal prije odabira strateškog partnera odlučila kako bi imala utjecaj na izbor tehnologije (odnosno ekološki output), te kako bi strateškom investitoru smanjila regulatorni rizik i ubrzala proceduru. Doznajemo da se trenutno na realizaciji tog projekta odigrava nekoliko paralelnih aktivnosti - radi se na dobivanju lokacijske dozvole, kontaktiraju se potencijalni kupci i dobavljači plina, operatori terminala te rješava pitanje zemljišta na koje založno pravo ima Hypo banka jer je Diokijev stečaj pitanje dana.LNG-projekt na Krku u međuvremenu je dobio status europskog prioritetnog projekta i moći će računati na određenu financijsku potporu iz fondova Europske unije. Taj terminal gradit će se za potrebe zemalja gravitirajuće regije, a primarni fokus je na Austriji, Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj, koje 74% potreba za plinom zadovoljavaju ruskim plinom. Te zemlje trenutno troše 45 milijardi m3 plina godišnje, uz konzervativnu računicu rasta potrošnje na 68 milijardi m3 godišnje do 2040. Ako se tome pribroje i gravitirajuće zemlje poput Bugarske, Rumunjske i Ukrajine dolazi se do potrošnje od 120 milijardi m3 plina godišnje. Pritom treba znati da zemlje regije ruski plin, o kojem u potpunosti ovise, u ugovorima plaćaju skuplje od svojih zapadnijih susjeda i stoga ih iznimno zanima diverzifikacija dobave. Dosadašnji kontakti pokazali su da interes za uvozom LNG-a može ekonomski i financijski opravdati gradnju terminala. Tim koji radi na projektu temeljem studije izvodljivosti i intenzivnih kontakata računa da bi terminal već u prvoj fazi mogao dostići kapacitet od 5 milijardi m3, a ključ tako dobre iskoristivosti terminala je u optimističnim razgovorima s ukrajinskim Naftogazom. Ukrajina, koja troši 50 milijardi m3 plina godišnje, pokušava što veće količine plina dobaviti iz izvora koji nisu ruski, a kako im gradnja vlastitog terminala na Crnom moru zapinje, krčki LNG čini im se kao dobro rješenje. U tom smjeru ide i upravo potpisana deklaracija o stvaranju Jadranskog plinskog koridora između Hrvatske, Mađarske i Ukrajine. Njome se deklarativno izražava želja za izgradnjom nove i modernizacijom postojeće plinske infrastrukture u cilju neometanog transporta većih količina plina između tih zemalja. Razgovori s mađarskim MVM-om i slovačkim SPP-om također su optimistični, dok s austrijskim OMV-om i slovenskim Geoplinom tek treba razgovarati. Paralelno se razgovara s dobavljačima plina, a najizglednije je da će ugovor o dobavi biti sklopljen s nekoliko dobavljača. Ugovori se potpisuju na duži period, a cijena za krajnjeg korisnika trebala bi biti konkurentna cijeni plina na plinskom čvorištu Baumgarten. Zanimljivo je da je studija izvodljivosti pokazala da je terminal na Krku s cijenom regasifikacije vrlo konkurentan LNG terminalu u Rovigu.


Dr. Darko Pavlović, Plinacro

Doznajemo da postoji velik interes tvrtki specijaliziranih za rukovođenje terminalom kao i od tvrtki opskrbljivača plinom, pri čemu se osim Katara ističu i američke tvrtke koje trguju plinom iz škriljaca a čija veća ekspanzija preko Atlantika je samo pitanje vremena. Sjedinjene američke države, najveći svjetski proizvođač plina iz škriljaca, trenutno imaju samo dva izvozna LNG terminala, no u pripremi je gradnja čak 17 izvoznih terminala. U izraelskim i ciparskim vodama otkrivena su velika plinska nalazišta koja se još ne eksploatiraju, pa u budućnosti postoji logični potencijal dobave plina i iz tog pravca. Tim koji rukovodi projektom računa da će tijekom iduće godine sklopiti ključne ugovore s kupcima i dobavljačima plina, ishoditi lokacijsku dozvolu i riješiti pitanje zemljišta. Izbor strateškog partnera za gradnju terminala tada će biti bitno lakši. Prema sadašnjem hodogramu aktivnosti terminal bi s radom mogao početi 2019. godine. Za budućnost realizacije LNG-terminala ključna će biti cijena tako pribavljenog plina. Dr. Darko Pavlović konstatira da se integriranje LNG-terminala na otoku Krku u hrvatski plinski sustav neće bitno odraziti na indeks energetske ovisnosti o prirodnom plinu sve dotle dok se domaća proizvodnja bude održala na razini od 50 do 60%. Poslije 2020. godine opadat će udio domaće proizvodnje u ukupnoj potrošnji prirodnog plina, pa će se povećati udio uvoza, s mogućim povećanjem udjela ukapljenog plina. Teoretski, 300 milijardi m3 plina, koliko Europa troši, mogla bi se zamijeniti ukapljenim plinom, no uz uvjet da mu je cijena konkurentna ruskom plinu, a ona to još nije.

Na energetsku sliku Hrvatske u budućnosti će uvelike utjecati još jedan važan projekt - Trans-jadranski plinovod (TAP), kapaciteta 10 milijardi m3 godišnje, koji bi Europi konačno trebao omogućiti smanjivanje ovisnosti o ruskom plinu. Kroz TAP i druge, istočnije locirane povezane plinovode, u Europu bi preko Turske konačno trebao doći plin iz dalekog Azerbajdžana, s polja Shah Deniz pod kontrolom British Petroleuma, SOCAR-a, Statoila i Totala. Plin s tog plinskog polja u Europu bi trebao početi stizati 2019., a rezerve plina procijenjene su na 1,2 bilijuna m3. Za Hrvatsku je bitno što bi se na TAP u Albaniji trebao nadovezati Jadransko-jonski plinovod (IAP) kojim bi otprilike 5 milijarde m3 plina godišnje moglo stići do tržišta Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. No, plinu iz kaspijske regije ne treba se uskoro nadati! U prvoj fazi razrade polja Shah Deniz plinom će se snabdijevati plinovod TAP, a tek u drugoj fazi, dakle tek na obzoru 2020.-2030., može se računati da će biti plina i za plinovod koji će prolaziti našim teritorijem. Iako kapacitet plinovoda TAP i IAP nije velik, uloga azerbajdžanskog plina je prije svega strateška za Europsku uniju. Projekti za dopremu kaspijskog plina u Europu odvijaju se paralelno s tek započetom gradnjom važnog ruskog plinovoda Južni tok, koji bi, zajedno s već izgrađenim plinovodom Sjeverni tok, Europu mogao "obuhvatiti" i sa sjeverne i s južne strane. No, taj plinovod samo povećava ovisnost o ruskom plinu i zato nema potporu Unije a njegova izgradnja je za Rusiju sve upitnija s ekonomskog aspekta. Stoga, plinovodi TAP i IAP predstavljaju infrastrukturne projekte od najvećeg interesa za Europsku uniju jer znače istinsku diverzifikaciju izvora za čime se desetljećima uzalud težilo. Manje je poznato da je upravo hrvatski operator plinskog transportnog sustava Plinacro osmislio i inicirao gradnju IAP-a i povezavši se s konzorcijem Shah Deniz, prezentirajući im ovaj plinski pravac kao dodanu vrijednost TAP-a. Plinovod IAP trebao bi povezivati Split i Fieru u Albaniji, predviđeni promjer plinovoda je 800 - 1000 mm s tlakom 75 bara i dužinom 540 km.


Plinovodi TAP i IAP u Europu će dovesti plin iz kaspijske regije

"Dosadašnje gotovo tridesetogodišnje nedoumice i razmišljanja o tome kako diverzificirati dobavne pravce plina za hrvatsko tržište napokon bi mogle biti razriješene. Naime, tim plinovodom otvara se mogućnost dobave prirodnog plina za Hrvatsku i gravitirajuće zemlje regije iz kaspijskih i srednjoistočnih izvora. IAP će povezati plinovodni sustava Like i Dalmacije s projektom TAP, omogućiti opskrbu prirodnim plinom tržišta na trasi, tranzit plina za srednju i zapadnu Europu a dat će i mogućnost dvosmjernog protoka.

Nužno je utvrditi ulogu plina u budućnosti

"Izgradnja sustava plinovoda TAP i IAP sigurno bi bila doprinos diversifikaciji buduće opskrbe Hrvatske plinom, porastu energetske sigurnosti Jugoistočne Europe, te znatan doprinos pretvaranju Hrvatske u plinsko čvorište na jugu Europe", smatra prof. dr. Igor Dekanić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta. Dr. Pavlović s druge strane naglašava da bi projekte izgradnje LNG terminala i IAP-a trebalo sagledati i u kontekstu širih prijepora u okviru Europske unije, pri čemu EU treba jasno i nedvojbeno potvrditi ključnu ulogu plina na kraći i duži rok, jer infrastrukturni projekti izgradnje neophodnih interkonekcija imaju smisla samo ako je tržište uvjereno da plin ima svoju dugoročnu perspektivu. Taj aspekt je iznimno važan jer Europa deklarativno želi zadovoljiti svoje niskougljične ciljeve do 2050. no uslijed gospodarske krize sve se više oslanja na ugljen. To je pripomoglo velikom padu potrošnje plina i zatvaranju plinskih elektrana.

To je važno i s geopolitičke perspektive jer će omogućiti opskrbu Jugoistočne Europe prirodnim plinom iz drugih izvora, pri čemu se posebice uzima u obzir mogućnost dobave prirodnog plina iz budućeg LNG terminala na Krku te iz potencijalnih izvora u Jadranu koji se istražuju", ističe dr. Pavlović. Četiri zemlje na trasi IAP-a (Hrvatska, BiH, Crna Gora i Albanija) u rujnu su potpisale dogovor o ulasku u projekt gradnje tog plinovoda, a sada se radi studija izvodljivosti koja bi trebala biti dovršena u prvom kvartalu iduće godine. Moguće je da će se ići u traženje strateškog partnera za izgradnju plinovoda. Kapacitet IAP-a od 5 milijardi m3 plina godišnje preliminarno je raspoređen na sljedeći način - 1 milijardu m3 za Albaniju, 0,5 milijardi za Crnu Goru, 1 milijardu m3 za BiH i 2,5 milijarde m3 za Hrvatsku i susjedne zemlje.

Hrvatska je premrežena plinovodima dužine 2.410 km, a upravo dovršen Plinacrov investicijski ciklus, kojim je magistralni plinovod došao do Splita, zadužio je tvrtku do 2029. godine. Plinofikacija Dalmacije napreduje vrlo sporo. U toj toploj regiji nema većih potrošača plina, pa proizlazi da se država u gradnju skupe plinske infrastrukture upustila bez kvalitetnog dijaloga s poduzetnicima, kako bi se osigurala potrošnja plina. Plinacrovi krediti za plinofikaciju se vraćaju kroz tarifu za transport plina, a kako se potrošnja plina ne povećava ni u Hrvatskoj niti u Dalmaciji, ta će stavka još dugo opterećivati cijenu plina. Mogućnost željene valorizacije magistralnog plinovoda Bosiljevo-Split poveznicom na IAP sada izbija u prvi plan, a tehničke detalje donijet će studija izvodljivosti. Tehnički, postojeći bi se plinovod promjera 500 mm mogao koristiti kao dio IAP-a na dva načina - izgradnjom većeg broja kompresorskih stanica kako bi se podigao tlak u plinovodu, ili polaganjem još jedne cijevi istog promjera u postojeći plinski koridor. Postavljanjem većeg broja kompresorskih stanica na postojeći plinovod porasli bi operativni troškovi, a struka drži da bi s tim zahvatom kapacitet plinovoda mogao podići na 8 milijardi m3 godišnje. Sve tehničke odluke moći će biti donesene nakon dovršetka studije izvodljivosti. Iako se ističe da će se za gradnju IAP-a tražiti investitor iskustva pokazuju da je teško naći strateškog partnera za izgradnju energetske infrastrukture. Riječ je o iznimno skupim investicijama sa sporim (a nerijetko i neizvjesnim) povratom, što privatnim investitorima nije zanimljivo, posebno ako nisu domicilnog podrijetla. Zbog toga se u gradnju energetske infrastrukture obično upuštaju državne tvrtke uz garanciju države. Mogućnost dobivanja financijske pomoći iz fondova EU doći će svakako u prvi plan.


MRS Dugopolje plinovoda Bosiljevo-Split

U svakom slučaju jasno je da Hrvatskoj svih 2,5 milijarde m3 plina godišnje, koliko joj IAP može pružiti, nije potrebno, pa je vjerojatno da će azerbajdžanski plin uglavnom završiti na nekom zapadnijem tržištu. Hrvatskoj se tu otvara potencijal zarade na transportu plina, a o važnosti geopolitičkog pozicioniranja na trasi jedinog plinovoda kojim se transportira plin "neruskog" podrijetla ne treba puno govoriti. Dosadašnja izgradnja plinske infrastrukture u Hrvatskoj pokazala se opravdanom u smislu diverzifikacije dobave, pa se Hrvatskoj vjerojatno više neće ponoviti kriza iz 2009., kada je bilo teško uvesti plin preko Rogateca. Nova interkonekcija s Mađarskom u kombinaciji s padom cijena plina na europskom tržištu potaknula je razvoj tržišta i u konačnici pripomogla znatnom pada cijene plina za velike kupce u zemlji. S druge strane, iskoristivost novih magistralnih plinovoda daleko je od zadovoljavajuće. Skupi infrastrukturni projekti koji nemaju kupca, a ni tržište prevelik su rizik za državne financije, pa u prvi plan kod razvoja LNG-projekta i IAP-a svakako treba staviti održivi poslovni model kao jedinog jamca svijetle budućnosti. Treba se nadati da politika to prepoznaje.