Za mandata Kukuriku Vlade u energetskom sektoru značajan dio struke interno će konstatirati da je riječ o izgubljenim godinama. Tom dojmu doprinosi činjenica da se usprkos brojnima planovima koji se protežu kroz više mandata različitih vlada nije krenulo s izgradnjom ni jednog krupnog elektroenergetskog ili energetskog objekta, a odnosi između države i MOL-a, nakon pada presude Ivi Sanaderu, neodoljivo podsjećaju na nacionalnu kapitulaciju bez presedana. Iako dominantan partner u koaliciji, SDP je prije četiri godine sektor s velikom figom u džepu prepustio HNS-u, što se s vremenom pokazalo diskutabilnim, jer ni oko čega nije bilo političkog konsenzusa. Na početku mandata krenulo se agresivno, a tadašnji ministar gospodarstva Radimir Čačić energetiku je predstavio kao zamašnjak gospodarstva, što ona samo djelomično može biti. Zalagao se za nekoliko velikih elektroenergetskih projekata, a planirao je pogurati i projekte energetske učinkovitosti koji su trebali pokrenuti mrtvi građevinski sektor. Čačić je gurao HE Omblu, HES Kosinj-Senj i TE Plomin C, javno-privatna partnerstva u energetskoj obnovi zgrada, obnovu rafinerija i investicije u Ini, javne natječaje za obnovljive izvore energije... Ogromna ambicija, čak i za čovjeka njegove energije, ulijevala je optimizam mnogima.
Svojom netaktičnom retorikom zamjerio se zelenima, dok se interno suočio s velikim problemima oko nepripremljenih elektroenergetskih projekata. Čačić je imao problema u Vladi oko zakonodavnog okvira za energetsku učinkovitost, a nasukao se i na Milanovićeve interese u Ini. Premijer je, kad je Ina u pitanju, brzo neutralizirao i Čačića i Linića, dva utjecajna i jaka oponenta kukavičkoj politici koju je počeo voditi. U NO Ine instalirao je svog čovjeka koji se ponaša kao da je izabran u kvoti MOL-a. Tako je prošla prva godina mandata Kukuriku koalicije. Ine se nakon Čačićevog odlaska primio ministar Ivan Vrdoljak koji je frajerski započeo fajt s MOL-om i maksimalno se angažirao na zaštiti hrvatskih interesa, ali uzalud, jer je politički bio previše slab da izgura priču u ijednom konstruktivnom smjeru. Odluke je zapravo donosio Milanović, kojem je odgovarao status quo. Kompanija je nastavila tonuti, gube se radna mjesta i sve je izvjesnije da će mađarski vlasnik provesti sve što je zacrtao, bez obzira na to koja politička opcija bila na vlasti u Hrvatskoj.
A HEP-ovi projekti? HE Ombla nikada nije bila SDP-ov favorit. Od te se elektrane odustalo, a kao dobar izgovor poslužili su ekološki razlozi. Termoelektrana Plomin C je zapela, s velikim izgledima da nikada ne bude izgrađena. Problem s tim projektom su visoki inicijalni troškovi u kombinaciji s nesigurnim poslovnim okruženjem. Malo je vjerojatno da bi EU dozvolio HEP-u da otkupljuje glavninu struje proizvedene iz te elektrane, dok s druge strane EU direktivama sili tog dominantnog igrača da sve veću količinu energije za svoje kupce nabavlja na javnoj nabavi. Ugovor za otkup struje, koji bi HEP trebao sklopiti s Marubenijem, je u Europi, na žalost, rezerviran isključivo za moćne nacije, dok se na malima trenira strogoća. Hrvatskoj bi zbog skorog izlaska iz pogona stotina zastarjelih megavata trebala jaka bazna elektrana na fosilna goriva, ali ne u Osijeku, gdje je politika gura. Postoje isplativije varijante, npr. konverzija riječke termoelektrane, ali se iz nekog nerazumljivog razloga za sada o alternativama puno ne govori.
Politika će za ekologijom kao izlikom za neko nečinjenje posegnuti samo kad joj to odgovara (HE Ombla). U projektu istraživanja ugljikovodika na Jadranu, jedinom koji je zaista imao velike šanse da bude realiziran, ekologija ne bi bila prepreka. Problem se pokazao što Kukuriku koalicija nije imala jednak stav oko projekta, iako su ga podržavali vanjskopolitički saveznici. U samoj pripremi se brzalo, nije se riješilo pitanje granica, bilo je neregularnosti, što je izazvalo sumnje javnosti koja je tu dobru ideju dijelom dočekala na nož. Čak tu na koncu vjerojatno ništa ne bi bilo sporno da se nije potrefio ogroman pad cijene nafte, a potpis ugovora s koncesionarima pao je u izbornu godinu. A, kad su izbori na ovim prostorima, hoda se po jajima i ne nervira birače. Zaboga, ništa nije tako važno kao ostati na vlasti još četiri godine... I tako je Vrdoljak tri puta morao sagnuti glavu, prvo za HE Ombla, zatim za Inu i nakon toga za Jadran. Imao je i SDP projekt koji je gurao, a riječ je o brzinskoj privatizaciji HEP-a. Od te lude i nedorađene ideje se na sreću odustalo u tišini pa se glasovi birača umjesto HEP-ovim dionicama kupuju vaučerima za struju siromašnima...
Puno bi se toga još moglo napisati, ali kad se sve zbroji, za to što se u energetici događalo od proglašenja neovisnosti države do danas kriva je politika koja nije u stanju napraviti i provesti kvalitetnu srednjoročnu strategiju za kompletan energetski sektor. Ta bi strategija trebala imati razvojnu komponentu te biti usklađena s EU politikama. Gospodarstvo, država i njezini stanovnici kao rezultat njezine provedbe trebali bi imati dovoljno dostupne energije po cijeni koju mogu platiti i biti konkurentni. Za tako što potreban je nadstranački konsenzus, kao uostalom za svaki izlazak iz krize. Zvuči previše idilično, ali zapravo nije neostvarivo, ako se povlače pametni potezi u interesu vlastite države pa i kad to znači da riskiraš ostanak na vlasti. Naš narod nije tako glup, ali politika mu uporno ne vjeruje. Umjesto strategije svaka opcija bavila se uhljebljivanjem i izvlačenjem novaca. Dok god će se energetika i svaki drugi gospodarski sektor u Hrvatskoj voditi onako usput, iz sitnih interesa, bez znanja projektnog menadžmenta i vizije, ne treba očekivati značajne pomake.
