Prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka njegov koalicijski partner poziva da se ogradi od svog prijatelja, Josipa Petrovića, koji je kao svjedok MOL-a svjedočio na arbitraži između države i MOL-a u Londonu. Glavna oporbena stranka koje je do jučer vladala, na to ne reagira, iako bi bilo logično da na tome pokuša skupiti koji poen u političkoj areni. Ta parodija zanimljiva je jer jasno ocrtava benevolentan odnos glavnine političara prema MOL-u. Kako je sudstvo u Hrvatskoj samo produljena ruka političara i krupnog kapitala, zapravo svjedočimo zadnjim danima borbe za povratak Ine u ruke države. Onog trena kad je Vrhovni sud poništio presudu bivšem premijeru Sanaderu za korupciju u Ini, sve je počelo teći izvjesnim tokom. Službena politika to se još ne usudi javno reći pa umata priču u celofan, spominje besmislenost arbitraža koje će završiti preporukom da se partneri sami dogovore, dakako, kao bolja verzija. Kao lošija verzija spominje se odluka prema kojoj će država morati priznati status quo u Ini i ispoštovati Glavni ugovor o plinskom poslovanju, čime će se otkupljivati sav Inin plin po ruskoj formuli, što će državi donijeti izdatak od nekoliko milijardi kuna. Tko je Hrvatskoj kriv što je sklopila po državu štetne ugovore?! Tim više što zapravo uopće nije sudski utvrđeno da je bilo štete ili koruptivnog djelovanja... Iz te perspektive, od arbitraža ne treba očekivati revoluciju. Država nije zaštitila svoje interese još prije 16 godina kad je birala strateškog partnera koji to zapravo uopće nije bio i s njim zaključila ugovor koji nije bilo moguće raskinuti bez velike štete. Iako je Ina imala svijetlu budućnost u Siriji, dinamička procjena vrijednosti Ine tada uopće nije bila napravljena. Taj početak privatizacije u međuvremenu je doveden u pitanje sumnjama da je MOL raspolagao povlaštenim podacima o rezervama u Siriji pa je dobro znao što kupuje za "505 s crtom", kako je MOL-ov čelnik Hernadi obrazložio zašto je MOL za Inu ponudio baš tu sumu. Zanimljivo je da su prve, inicijalne ponude za kupovinu 25%+1 dionice Ine iznosile od 80 do tristotinjak milijuna USD. Konkretno, MOL je prvo za Inu ponudio 353 milijuna USD, da bi u pregovorima, koje je vodio Ljubo Jurčić, to naraslo na 505 milijuna. Ondašnja politička garnitura, koja je još prisutna na političkoj sceni, dobro zna što je MOL tada platio.
Nakon ulaska MOL-a u Inu iz financijske gabule u kojoj se nalazila, tvrtku je izvukla država, promjenom izračuna cijene naftnih derivata. MOL tada nije dokapitalizirao Inu i kroz to potvrdio strateško partnerstvo, nije mu bilo u interesu ulagati u kompaniju u kojoj je imao manjinski udio. Danas vrijedi postaviti pitanje kome je zapravo trebao takav partner i koje su sinergije uopće iz toga trebale proizaći. Sve što se nakon početka privatizacije dešavalo s Inom bilo je pogreška za pogreškom. Te greške nisu bile slučajne i vidljivo je da su sudbini Ine kumovale sve političke struje. Tih prvih godina velika dobit je ostavljana u kompaniji kako bi se potaknula njezina obnova i rast, a niti ondašnja hrvatska većina u Upravi i Nadzornom odboru nije pomogla da se kompanija postavi na zdrave temelje. Plan razvoja s početka privatizacije nisu popratile studije i konkretna akcija, a to nije mogla biti samo MOL-ova greška. HDZ-ova vlast koja je došla nakon "koalicije šestorke", donijela je plan obnove rafinerija 2005., ali za njegovu realizaciju nije bilo novca, a ni plana kako do njega doći. Strateški partner strpljivo je čekao neminovno urušavanje. I politika je nastavila smanjivati državni utjecaj u kompaniji kroz inicijalnu ponudu dionica i prodajom braniteljskih dionica. 2004. Ina je počela poslovati pozitivno, no već 2008. kompanija je bila na koljenima radi akumuliranog duga, a kao spasitelj pojavio se MOL, s kojim su sklopljeni novi ugovori, navodno pod koruptivnim okolnostima. Ostalo je bliska povijest koju ne treba posebno elaborirati.
Uzalud sva naknadna pamet o toj prvoj privatizaciji, kad ni ono što se danas radi nema neku optimističnu budućnost. Prava je istina da je naša politika uvijek loše upravljala Inom, odnosno koristi nisu imale kompanija i država, nego odabrani pojedinci koji su dobro zarađivali na Ini. Ti pojedinci još su aktivni u društvenoj i političkoj areni. Da je politika htjela revoluciju, odavno je mogla MOL naglavce izbaciti iz igre. Svaka država koja drži do sebe napravila bi to odavno, u velikoj praskavoj čistci, no tada bi se doznalo tko je što radio. Sada smo tu gdje jesmo i očigledno idemo jedinom mogućom utabanom stazom, onom kojom cijelo vrijeme vodi politika, a rezultat će biti potpuni i ponižavajući gubitak energetske neovisnosti zemlje.
