Onog trena kada je bivši ministar Vrdoljak ignorirajući struku odlučio da treba graditi kopneni umjesto plutajućeg LNG-terminala, počinje besmislena kalvarija tog u startu pametnog projekta. Da se nije dogodio Sjeverni tok 2 i da se SAD nije odlučno ubacio u igru, Hrvatska LNG-terminal na "svoj način" nikako ne bi sagradila, sada se konačno otvara prilika da se realizira ideja stara četvrt stoljeća.
Još prekjučer Hrvatska je zagovarala gradnju LNG-terminala kapaciteta 6 milijardi m3 jer "treba ispravno vrednovati izvrsnu lokaciju na Krku", da bi se jučer situacija stubokom promijenila i to na vrlo neobičan pa i komičan način. Naime, jučer se s Tomislavom Karamarkom sastao poseban izaslanik i koordinator za međunarodna energetska pitanja State Departmenta Amos Hochstein. Nakon toga slijedi obrat situacije - LNG projekt od obostranog je interesa za SAD i Hrvatsku i zaključno - "u samom početku pristupit će se projektu plutajućeg LNG-terminala koji iziskuje puno manje troškove i bržu realizaciju, koja bi umjesto planiranih pet godina mogla dovesti do pune funkcionalnosti terminala u roku od dvije godine". Dapače, Amerika je obećala pomoći i u izgradnji plinskog transportnog sustava potrebnog za integraciju LNG terminala u postojeću mrežu. Zapravo, tu je riječ o uplinjavanju plina na posebno konstruiranom brodu, bez gradnje prihvatnih spremnika, što ruši cijenu projekta na otprilike jednu trećinu. Kao početnu točku Hrvatskoj su takvo rješenje prije pet godina sugerirali inozemni konzultanti koji su ispitivali tržište i došli do zaključka da u prvoj fazi nema ekonomski opravdane logike za gradnjom kopnenog terminala većeg kapaciteta. Onda je došla politika, utjelovljena u ministru Ivanu Vrdoljaku koji je vođen vjerojatno nekim svojim interesima, kazao: "Ne, gradit ćemo kopneni terminal". Na pogrešnom konceptu izgubljeno je četiri godine i puno novaca! Koja tragedija, koja sramota...
O plutajućem terminalu SAD nam govori već godinu dana, ali nitko nije mario, kao što uostalom politika nije marila za LNG projekt koji je vođen mimo pravila struke, zbog čega ni ne bi ni mogao biti realiziran.
Ako stavimo na stranu da tehnički koncept koji Amerika zagovara uistinu ima stručno opravdanje, način na koji mijenjamo svoju energetsku politiku doista je tragikomičan i ocrtava potpuni manjak stručnosti i strateškog promišljanja u energetici, čemu svjedočimo svakoga dana. Naša tvrtka, Energetika marketing nije propustila priliku i u svom časopisu EGE, kroz portal i okrugli stol EGE Aktualno kritički progovarati o LNG-projektu te s eminentnim stručnjacima zagovarati tehničko rješenje do kojega se eto - tek sada došlo!
Hoće li uopće od plutajućeg terminala išta biti, teško je sada zaključiti, ali svakako obeshrabruje činjenica da je Vlada pokazala nejedinstvo već na samom početku: Hochstein se prvo odvojeno susreo s Karamarkom s ministrom poduzetništva Darkom Horvatom, zapravo ministrom energetike u sjeni, a zatim se našao odvojeno sa Petrovom i Panenićevim pomoćnikom Zdeslavom Matićem, gdje se ponovila ista priča. Što si je nakon toga Hochstein mislio o ovoj našoj tužnoj državi, možemo samo nagađati. Za njega to je vjerojatno bio lak posao, puno, puno lakši od uvjeravanja Europske unije da odustane od Sjevernog toka, čime se američka administracija bavi već mjesecima. Paradoksalno, LNG na Krku dogodit će se sada ili nikada, jer su se karte posložile famozno za taj projekt.
U rujnu 2015. Gazprom je s BASF-om, OMV-om, Engieom i Shellom dogovorio gradnju treće i četvrte cijevi plinovoda Sjeverni tok, čime se kapacitet plinovoda podiže na 110 mlrd. m3 godišnje, a operativan bi trebao postati već 2019., kada bi plin trebao prestati putovati preko Ukrajine. Tada se možda činilo da će upravo Sjeverni tok 2 dokinuti potrebu za izgradnjom LNG-terminala u Hrvatskoj, no dogodilo se upravo suprotno - zapuhao je novi vjetar u leđa krčkom LNG-u! Prevarili su se svi koji i dalje ne razumiju da je energija uvijek politika. Bilo je pitanje sekunde kada će se SAD uključiti i početi na svoj prepoznatljiv način krojiti energetske puteve u Europi. Od rujna se zametnuo veliki plinski rat oko projekta Sjeverni tok 2. Na jednoj strani su Ukrajina, Poljska, Češka, Slovačka, Bugarska i Rumunjska, koje se osjećaju izdanima jer više neće zarađivati od tranzita, jer ukrajinski plinovod više neće raditi, a neće se graditi ni Južni tok 2 koji bi koristio crnomorskim zemljama. Na drugoj strani su Zapadne zemlje predvođene Njemačkom, koja će se pretvoriti u centralni plinski hub za Europu. Saveznici u Sjevernom toku 2 brižljivo su odabrani, a pritisak sve više raste. Glavna uprava za energiju Europske komisije sondirao je projekt s pravne strane i došla do zaključka da EU ne može primijeniti svoju restriktivnu legislativu ni na jedan dio projekta Sjeverni tok 2, što pogoduje Gazpromu i tvrtkama u projektu. Njemačka poziva na razum, tvrtke sudionice u projektu Sjeverni tok 2 čak su pokrenule PR kampanju kojom skreću fokus s politike na poslovnu opravdanost gradnje tog plinovoda. Američka vanjskopolitička diplomacija znoji se zbog toga mjesecima, a sada vidimo kako se radi na terenu pa su zavrnuli ruke ignorantima Hrvatima da se ostave ćoravog posla i bedastih ideja i konačno se ozbiljno prime posla oko terminala koji će omogućiti prisustvo 'neruskog' i američkog plina u regiji, čim prije, kako bi se malo izravnala geopolitička neravnoteža.
I Gazprom radi pa je, kako bi se osigurao od neuspjeha Sjevernog toka 2, s talijanskim Edisonom i grčkom DEPA-om oživio projekt ITGI, kojim bi se ruski plin preko Crnog mora i Grčke dopremao do Italije. Neki će reći da je previše emocija uzburkano oko dominantno ekonomskog pitanja, no tako je kako je - energetika je geopolitika i tako će uvijek i biti. Samo još kad bi Hrvatska to znala okrenuti u svoju korist...