Energetske zajednice u Hrvatskoj i okolnim zemljama polako prelaze iz regulatornog okvira u prve konkretne oblike provedbe. Negdje ih pokreću gradovi i općine, a negdje lokalne organizacije ili javne ustanove, pri čemu prvi pokušaji stvarnog dijeljenja energije već pokazuju i gdje sustav još treba doraditi. Ideja je u osnovi jednostavna: lokalno proizvedenu energiju povezati s lokalnom potrošnjom i omogućiti da korist od nje ostane što bliže ljudima i sredinama u kojima nastaje. Ciljevi mogu biti niži troškovi za energiju, sigurnija opskrba, veći udio čiste energije, uključivanje građana i stvaranje vrijednosti koja ostaje u lokalnoj zajednici.
Financijska održivost i prihod važni su za dugoročno funkcioniranje takvih modela, iako sam profit nije nužno njihov osnovni cilj. Istodobno, prva iskustva pokazuju kako ne postoji jedan recept koji se može jednostavno preslikati iz jedne sredine u drugu. Lokalni resursi, potrebe, postojeće organizacije, zakonodavni okvir i ljudi koji mogu nositi cijeli proces često su jednako važni kao sama tehnička i druga rješenja.
Energetska zajednica Sjevernog Jadrana
Jedan od najvažnijih pomaka dogodio se u Energetskoj zajednici Sjevernog Jadrana iz Rijeke, gdje je započelo stvarno dijeljenje električne energije među članovima. U tom pilot-projektu sudjeluje 19 članova: trojica proizvode i predaju energiju, dok je ostali primaju, a članovi su već dobili prve stvarne račune na kojima se vidi energija podijeljena u sklopu zajednice.
Upravo je početak stvarnog rada te energetske zajednice pokazao koliko se teorijski model može razlikovati od onoga što se događa kada se uključe stvarna proizvodnja, potrošnja i računi. Isprva se energija dijelila prema fiksnom ključu, odnosno unaprijed određenim udjelima koji su bili jednaki u svakom intervalu od 15 min. No potrošnja članova tijekom dana nije jednaka i, dok jednom članu u određenom trenutku treba više energije, drugome možda ne treba ništa. Posljedica toga bila je bila je u srpnju unutar zajednice podijeljeno samo 39,9% raspoložive energije.
Problem nije ostao samo na razini primjedbe. Sama Zajednica, Hrvatska energetska regulatorna agencija, HEP Operator distribucijskog sustava i opskrbljivači počeli su zajednički analizirati moguće rješenje. Simulirani su fleksibilniji načini raspodjele u kojima bi se udjeli mogli prilagođavati stvarnoj potrošnji u pojedinom intervalu, bez promjene samih mjerenja. To je možda jedna od najvažnijih lekcija prvih energetskih zajednica: problemi koji se ne mogu u potpunosti predvidjeti na papiru postaju vidljivi tek kada sustav stvarno počne funkcionirati. Stoga je važno prve poteškoće ne promatrati samo kao dokaz da nešto ne radi, već kao podatke na temelju kojih se model može poboljšavati.
Energetska zajednica Sava
Potpuno drugačiji primjer razvija se na području Lokalne akcijske grupe Sava iz Zaprešića. Ona je pokrenula Energetsku zajednicu Sava, a njezini su članovi gradovi, općine i pravni subjekti u njihovu vlasništvu. Cilj je da postojeće i buduće sunčane elektrane na javnim objektima proizvode energiju koja će se moći koristiti za potrebe škola, vrtića, sportskih objekata, javnih zgrada, javne rasvjete i drugih lokalnih korisnika.
U tom je projektu posebno zanimljivo što ključni resurs nije samo sunčana elektrana, već organizacija koja je spremna preuzeti posao razvoja zajednice. Naime, LAG je već imao izgrađenu mrežu gradova, općina, ustanova, poduzeća i udruga, ali i međusobno povjerenje. Kada su lokalne vlasti pitane bi li energetsku zajednicu osnovale same, odgovor je bio da bi netko unutar općine ili grada morao dobiti dodatne obveze, dodatno se educirati i voditi još jedan složen proces. Zato je LAG Sava preuzela koordinaciju, administraciju i razvoj modela. Istodobno je LAG Sava u sklopu svojih natječaja financirala izgradnju 11 sunčanih elektrana koje će u budućnosti moći biti dio energetskog modela zajednice.
Takvo iskustvo otvara vrlo praktično pitanje za druge sredine: možda nije potrebno uvijek stvarati novu organizaciju od nule. U mnogim lokalnim sredinama već postoje LAG-ovi, razvojne agencije, zadruge ili druge organizacije koje imaju ljude, odnose i povjerenje potrebno da takav proces nose.
Energetska zadruga Apsyrtides
Na Cresu se posljednjih godina usporedno razvija nekoliko inicijativa građanske energije. Energetska zadruga Apsyrtides osnovana je 2021. godine i danas ima oko 60 članova. Financiranjem pomoću 'crowdfunding' kampanje među građanima Cresa i Lošinja prikupljeno je oko 100 000 eura za razvoj SE Filozići snage oko 500 kW.
Istodobno s time razvija se zajednica obnovljive energije u kojoj bi prvi članovi bili Grad Cres, Creski muzej i vrtić. Logika tog modela odgovara vrlo konkretnom lokalnom problemu. Objekti Grada i muzeja nalaze se u zaštićenoj gradskoj jezgri, gdje postavljanje sunčanih elektrana nije jednostavno ili uopće nije moguće. Vrtić se nalazi izvan jezgre, već ima sunčanu elektranu od 20 kW i prostor za dodatnu proizvodnju. Ideja je zato da jedan objekt proizvodi energiju, a da se ona u sklopu buduće zajednice dijeli s drugim javnim korisnicima koji je sami ne mogu proizvoditi na svojim krovovima.
To pokazuje jednu od važnih mogućnosti energetskih zajednica: proizvodnja energije ne mora biti vezana isključivo uz objekt koji će tu energiju koristiti. Za gradove s povijesnim jezgrama, otočne sredine ili druge lokacije s prostornim ograničenjima upravo bi mogućnost povezivanja različitih javnih objekata mogla biti jedan od praktično najkorisnijih modela.
Zeleni Hrastnik
Zadruga Zeleni Hrastnik iz Slovenije ne koristi isti pravni model kao hrvatske energetske zajednice, ali njezino iskustvo pokazuje kako građanska energija može povezati lokalnu samoupravu, javne ustanove i građane. Osnovali su je 2022. godine organizacija FOCUS i Općina Hrastnik, a zajednička sunčana elektrana postavljena je na krovu osnovne škole.
Financijski model kombinirao je 20% ulaganja članova, 20% državnih subvencija i 60% kredita slovenskog Ekološkog fonda. Prosječno kućanstvo ulagalo je 600 - 700 eura. Pri tome je osobito zanimljivo što se od početka razmišljalo i o građanima kojima bi takvo ulaganje bilo teško dostupno. Za osobe s većim rizikom od energetskog siromaštva početni ulog mogao je biti pokriven iz zajedničkih sredstava. Zadružni model pri tome počiva na načelu 'jedan član - jedan glas', a korist se ne promatra samo na osnovi prihoda, već i ušteda, lokalnog vlasništva i zajedničkog odlučivanja.
Takvo iskustvo iz Slovenije pokazuje i koliko je važna priprema prije same investicije: mapiranje korisnika, pronalazak odgovarajuće lokacije, dogovor s distributerom i opskrbljivačima, financijski model, uključivanje stanovnika i osobni rad na izgradnji povjerenja bili su preduvjet prije nego što je elektrana uopće mogla biti realizirana.
Iskustva iz Grčke
Grčko iskustvo s energetskim zajednicama mnogo je veće, ali upravo ono pokazuje i drugu stranu brzog razvoja. Na velikom međunarodnom stručnom skupu posvećenom energetskim zajednicama koji je 24. - 25. rujna održan u Bolu na Braču Dimitris Kitsikopoulos iz grčke organizacije DESMI upozorio da, prema njegovoj procjeni, velik dio organizacija koje su u Gčkoj formalno osnovane kao energetske zajednice ne slijedi stvarnu svrhu građanske energije predviđenu europskim i nacionalnim pravilima. Pri tome problem nije nužno u tome što takve organizacije djeluju nezakonito, već u tome što se pravni model može koristiti bez stvarnog uključivanja građana ili stvaranja lokalne koristi. Grčko iskustvo zato upozorava da broj registriranih zajednica sam po sebi nije dovoljan pokazatelj uspjeha.
No, važan je i način na koji se oblikuju financijske potpore. Ako se otvore veliki iznosi javnog novca bez dovoljno stručne podrške i jasnih kriterija, onda oni mogu privući one kojima je energetska zajednica prije svega način pristupa sredstvima.
Bez obzira na to, u Grčkoj razvijaju i novi modeli koji pokazuju koliko širi može biti koncept građanske energije. Tako se u Ioannini razvija agrosunčani model u kojem se na istom prostoru proizvode hrana i električna energija, a istražuju se i zajedničko korištenje električnih vozila, energetska obnova koju zajednički pokreću građani, biomasa, male hidroelektrane i druge energetske usluge.
Primjeri iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore
U Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori regulatorni okvir za energetske zajednice još je u ranijim fazama razvoja, ali pojedine lokalne vlasti već pripremaju projekte koji kasnije mogu postati temelj za njihovo osnivanje. Tako je Grad Mostar postavio sunčane elektrane na više javnih objekata, javnu punionicu za električna vozila i razvija natkrivena parkirališta sa sunčanim elektranama. Buduću zajednicu obnovljive energije trebali bi pokrenuti Grad, škola za djecu s posebnim potrebama i pučka kuhinja, a model bi kasnije mogao biti otvoren i drugim javnim ustanovama, malim i srednjim poduzećima i građanima. Grad je također sufinancirao sunčane elektrane na 33 obiteljske kuće i završava studiju potencijala takvih elektrana na više od 300 javnih objekata.
Slično se radi u Tivtu. Na zgradi općine postavlja se sunčana elektrana, a namjera lokalne vlasti je postupno postavljati ih i na drugim objektima u svojem vlasništvu. Dugoročno se razmatra povezivanje takve lokalne proizvodnje s građanima koji također postavljaju vlastite elektrane.
Zajedničko načelo iz oba primjera je jednostavno: lokalna vlast ne mora čekati da građani sami pokrenu cijeli proces, već može koristiti svoju imovinu, pokrenuti prve projekte, okupiti javne ustanove i pokazati da model funkcionira.
Energetske zajednice trebaju sveobuhvatnu financijsku podršku
Jedna od važnijih lekcija iz prvih projekata energetskih zajednica je da financiranje ne može početi tek kada je vrijeme za kupnju i postavljanje fotonaponskih modula ('solarnih panela'). Naime, do tog trenutka već je trebalo odraditi velik dio posla. Trebalo je okupiti članove, provjeriti tehničke mogućnosti krovova i priključaka, prikupiti podatke o potrošnji, pripremiti dokumentaciju, definirati pravne odnose, razviti poslovni i energetski model, pronaći stručnjake i koordinirati cijeli proces. Za novu energetsku zajednicu to su stvarni troškovi, a u toj fazi ona najčešće još nema vlastite prihode.
Zbog toga energetske zajednice trebaju sveobuhvatnu financijsku podršku koja obuhvaća i fazu razvoja projekta, a ne samo samu investiciju. Bez financiranja tog pripremnog rada postoji rizik da mogućnost njezinog osnivanja ostane dostupna prvenstveno sredinama koje već imaju dovoljno stručnih i financijskih kapaciteta.
Istodobno, ne postoji jedan model za sve. Zajednica koju čine grad ili općina i njihove javne ustanove može imati potpuno drukčiji cilj od zajednice građana ili kombinacije kućanstava, poduzetnika i lokalne samouprave. Jednoj zajednici prioritet može biti snižavanje troškova škola i vrtića, drugoj veća energetska neovisnost, a treća može željeti uključiti energetski ugrožena kućanstva, dok će četvrta razvijati nove usluge za svoje članove.
Zajedničko im je da moraju dugoročno biti financijski održive. Profit pri tome može biti poželjan dio poslovnog modela i omogućiti daljnji razvoj, ali nije nužan. Vrijednost energetskih zajednica može se stvarati i iz nižih troškova, sigurnije opskrbe energijom, korištenja čiste energije i zadržavanja koristi u lokalnoj sredini.
Možda najvrjedniji rezultat prvih godina razvoja energetskih zajednica nije broj novih pravnih osoba, nego iskustvo ljudi koji su pokušali nešto napraviti u stvarnom sustavu. Danas postoje zajednice i inicijative koje su prošle proces osnivanja, regulatorne procedure, razvoj projekata, pregovore s operatorima i opskrbljivačima, uključivanje članova i prve stvarne pokušaje dijeljenja energije. Upravo to iskustvo može skratiti put sljedećima. Naime, nema potrebe da svaka nova općina ili grad, građanska inicijativa ili zajednica ponovno od početka otkriva kako napisati statut, koje podatke treba prikupiti, kako složiti poslovni model ili kome se obratiti kada sustav ne funkcionira prema očekivanjima. Znanje predvodnika koji su već prošli prve prepreke treba sustavno dijeliti kako bi se ubrzao razvoj novih energetskih zajednica, oblikovali izvori financiranja prilagođeni stvarnim potrebama i razvili modeli primjenjivi u različitim lokalnim sredinama.
