Poštovana gđo. Vujec, u siječnju 2010. godine imenovani ste državnom tajnicom u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva. Što nam možete reći o prvim mjesecima rada na novoj funkciji?
Ono čime se u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva trenutačno najviše bavimo je rješavanje svih podzakonskih akata, a iskreno rečeno, u vrlo kratkom vremenu nas očekuje promjena kompletne energetske regulative jer se ona mora uskladiti s odredbama Trećeg paketa energetskih direktiva Europske unije. Pri tome se u elektroenergetskom dijelu očekuje temeljita reorganizacija. U kojem opsegu i kako će se to provesti, znat ćemo nakon završetka studije koja treba biti podloga za izmjene i dopune regulative za usklađivanje s Trećim paketom. Studija će također biti dobra podloga za restrukturiranje cijelog energetskog sektora. To je vrlo ozbiljan i zahtjevan posao, a vremena je jako malo: do ožujka 2011. godine moramo pripremiti izmjene i dopune za sve energetkse zakone i provesti restruktiriranje. To je naša obaveza u skladu sa zatvaranjem Poglavlja 15. jer su naši rokovi usklađeni sa rokovima članica EU-a.
Koliko Vam bogato iskustvo u energetskim divovima kao što su INA i HEP pomaže ili odmaže na novoj funkciji?
Sigurno je da mi iskustvo iz INA-e i HEP-a više pomaže nego što odmaže jer je za rješavanje tekućih pitanja puno bolje kada ste uživo susreli probleme koje treba rješavati i kada se razgovori vode s osobama koje dobro poznajete. Ono također pomaže jer, ako ne poznajete cijelu situaciju i ono čime se tvrtka bavi, koje su njezine mogućnosti, strategije i sl., onda je definitivno teže doći i do rješenja.
Možete li reći kada se očekuje imenovanje novog ravnatelja Uprave za energetiku MINGORP-a?
Što se tiče imenovanja novog ravnatelja, ono se očekuje ovih dana te o tome ne mogu ništa više reći jer je u tijeku provedba javnog natječaja. Mislim da je organizacija Uprave dobro postavljena. U njoj rade zaista stručni i kvalitetni kadrovi, iako nam stalno trebaju novi, mlađi stručnjaci. No, to ne možemo ostvariti zbog gospodarske krize.
U budućnosti će biti neophodno da se Uprava ojača novim kadrovima jer ih ima premalo. Tako svega 4 - 5 inženjera i stručnjaka, među kojima su i načelnici Odjela, reguliraju kompletan energetski sektor koji ima prihod na razini 24% bruto društvenog proizvoda Hrvatske! Ne može se očekivati od tako malog broja ljudi da spremno odgovori na sve zahtjeve. U Odjelu za obnovljive izvore također radi svega sedam stručnjaka, što je premalo za takav odjel. U tom sektoru ima mnogo birokratskog rada što iziskuje ogroman angažman. Trenutačno je izdano prethodnih energetskih suglasnosti za više od 5000 MW snage, od čega najviše otpada na vjetroelektrane. Suočeni smo s velikim primjedbama javnosti da se projekti obnovljivih izvora presporo realiziraju, ali projekte te vrste jednostavno i nije moguće brže realizirati.
Kada je riječ o obnovljivim izvorima, očekivanja su velika, no moramo biti svjesni da oni povisuju cijenu električne energije pa se mora voditi računa da porast takovih kapaciteta bude primjeren mogućnostima plaćanja feed-in tarifa. U tom području nikako ne smijemo doći u nerazmjer mogućnosti i potreba.
Liberalizacija tržišta je pred nama, konkurencija se tek očekuje, no, već je do sada hrvatski energetski sustav doživio značajne promjene.
Točno. Najprije je promjene i restrukturiranje doživio elektroenergetski sustav. U okviru društva HEP d.d. djeluje 14 ovisnih društava. Vezano za liberalizaciju tržišta formirana je nova tvrtka HEP Opskrba koja ima zadatak ugovaranja i prodaje električne energije svim povlaštenim kupcima. Takvih ugovora danas ima već preko 50000, što znači da oni ostvaruju ospkrbu preko HEP Opskrbe, što gledano u ukupnom iznosu predstavlja više od 40% prodane električne energije.
Što se tiče konkurencije HEP-u, može se reći da je do 2009. godine samo jedna tvrtka imala energetsku dozvolu za opskrbu električnom energijom. Tijekom 2009. registrirala se još jedna, a do danas još 3 za energetsku djelatnost trgovina električnom energijom. Tko će se još htjeti registrirati i dobiti dozvolu da bude trgovac, opskrbljivač električne energije, vjerojatno ćemo uskoro saznati. Trenutačno su cijene električne energije još dovoljno niske da se nikome ne isplati ulaziti na tržište.
Ista situacija je i s prirodnim plinom. Na povlaštene kupce trenutačno otpada preko 50% ukupno prodanih količina plina. U tom dijelu možemo reći da je sektor otvoren. No, pravu otvorenost možemo konstatirati tek kada se pojavi konkurencija odnosno novi dobavljači. Mislim da će od velikih energetskih kompanija na hrvatsko tržište prvo ući E.on i to će se dogoditi kada se završi interkonekcija s Mađarskom. Planirano je da ona bude puštena u rad najkasnije do sredine 2011. godine. To znači da te godine očekujemo i prve ulaske novih dobavljača. Primjerice, u Mađarskoj je situacija na tržištu plina takva da zadnjih pet godina potrošnja kontinuirano pada pa postoje dovoljne količine plina koje se mogu prodati u regiji, a postoji i veliki skladišni kapaciteti. Nakon toga, kako će se razvijati tržište s prirodnim plinom, kako će se uvoziti i preko kojih zemalja transportirati ovisit će o potražnji plina u Hrvatskoj.
Kada govorimo o konkurenciji u naftnom sektoru, INA je lider, ali pored nje djeluje još pet kompanija koje distribuiraju i uvoze derivate: Tifon, Antunović, OMV, Petrol, LUKoil.
Kada spominjemo plin, u području ukapljenog naftnog plina se konkurencija već pojavila.
Crodux plinu je tijekom 2010. godine poprilično brzo rastao tržišni udio. Crodux raste, ali nije prisutan na cijelom teritoriju Hrvatske jer nema potrebnu infrastrukturu, za razliku od PROplina.
Što je sa skladištenjem prirodnog plina u Hrvatskoj?
Hrvatska već zadnjih pet godina treba novo skladište plina kao neophodan uvjet da bi se preživio zimski period. Planovi i pripreme za gradnju skladišta razmatrani su još tijekom devedesetih godina. S početkom 2000-tih radilo se na studiji koja je obuhvatila sve postojeće potencijalne lokacije za gradnju podzemnih skladišta plina, a bio je gotov i idejni projekt gradnje podzemnog skladišta plina Okoli 2 u kojem bi se plin skladištio u ležištima koja su dublja od postojećeg skladišta Okoli. No, tada je došlo do promjene regulative (donesen je prvi paket energetskih zakona) i skladištenje nije bilo energetska djelatnost. Cijena plina u Hrvatskoj se počela regulirati na novi način i u tim je promjenama skladište ostalo bez prihoda. Iako se očekivalo da će Izmjenama i dopunama Zakona o tržištu plina skladištenje ubrzo postati energetska djelatnost i da će skladište imati tarifni sustav, taj je proces trajao skoro 10 godina. To znači da je proteklo vrijeme u kojem se ništa nije realiziralo. Uz to, činjenicom da skladište nije imalo tarifu i dobivalo naknadu je možda poslana kriva poruka da taj posao nije isplativ.
U skladu s restrukturiranjem plinskog gospodarstva, sukladno direktivama EU-a, podzemno skladište plina je najprije osnovano kao pravna osoba u 100%-tnom vlasništvu INA-e, a onda ju je država otkupila. Tako danas postoji zasebna tvrtka Podzemno skladište plina u vlasništvu Plinacro-a.
Što je s projektom Adria LNG?
Veliki energetski projekti se grade zbog buduće potrebe i strateških predviđanja s obzirom na razvoj tržišta u budućnosti. Ne možemo reći da se na tržištu energije uvijek nešto može predvidjeti. Uvijek se dogode neki naftni i plinski šokovi, razne plinske krize i sl. koje duboko promijene strategije najvećih igrača na europskom i svjetskom tržištu.
Prva odluka o gradnji terminala za LNG pokušala se realizirati tijekom devedesetih kada je osnovan i prvi konzorcij za gradnju LNG terminala na Krku. Promocija i priprema realizacije projekta vodila se preko tvrtke ALSCo osnovane na Malti. No, pred kraj devedesetih došlo je do naglog pada cijene nafte u svijetu (1998. godine ona je iznosila svega 11 USD/bbl) pa je, sukladno tome, i plin bio jako jeftin. Uz nisku cijenu nafte i plina sve kompanije korigiraju odnosno odgađaju svoje investicijske planove zbog smanjenog prihoda. Između ostalih i to je bio razlog da su investitori tada odustali od daljnjeg rada na realizaciji projekta, ali ipak nisu ugasili kompaniju.
Projekt izgradnje terminala latentno se aktivirao tijekom 2003. i 2004. godine, kada je europsko tržište tražilo nove količine plina. U Italiji je tada posve bilo zabranjeno pokretanje bilo kakvih energetskih projekata zbog velikog pritiska 'zelenih' pa je obustavljena gradnja dva terminala (od kojih je jedan na lokaciji Rovigo danas u funkciji). Zbog obustave tih projekata investitori iz Katara su bili zainteresirani za drugu lokaciju na Jadranu. Tako su tijekom 2004. godine vođeni intenzivni razgovori o gradnji terminala u Albaniji ili Hrvatskoj.
Plinska kriza 2005. godine je uzrokovala da se izgradnja infrastrukturnih projekata u Europi naglo pokrene. Sigurnost opskrbe energijom postalo primarno pitanje.
Sa spomenutom plinskom krizom dogodile su se bitne promjene u svim energetskim kompanijama. Prva promjena je bila u tome da su državni čelnici pozvali 'zelene' na razgovore s jednostavnim pitanjem: hoćemo li i možemo li živjeti bez energije ili ćemo promijeniti naša razmišljanja o održivom razvoju? U tom trenutku u Italiji su odblokirani mnogi projekti i krenula je izgradnja terminala Rovigo. Investicije vezane za izgradnju novih i povećanje kapaciteta postojećih infrastrukturnih objekata su se pokrenule u svim zemljama EU. U Španjolskoj na primjer, iako je već bilo pet izgrađenih terminala za LNG započela je dogradnja odnosno povećanje kapaciteta postojećih. Također su se počela graditi i nova podzemna skladišta plina. U Mađarskoj je od 2006. godine do danas izgrađeno novo skladište radnog volumena 2 milijarde m3 plina, a u Srbiji je počela gradnja podzemnog skladišta plina Banatski Dvor.
Zapravo je plinska kriza omogućila realizaciju brojnih projekata. Zbog toga se ponovno aktivirao konzorcij ALSCo i njegov je interes u Hrvatskoj postao značajan pa se krenulo u ozbiljne razgovore da se terminal na Krku konačno izgradi. Nakon toga, ponovno dolazimo u fazu dokazivanja potrebe i značaja izgradnje, rasprave sa 'zelenima' itd, a sve je to već odavno bilo odrađeno. Zbog toga je projekt gotovo dvije godine bio u blokadi. No, na sreću, za to vrijeme investitori nisu čekali prekriženih ruku. Konzorcij (sada pod nazivom Adria LNG) je dobio pozitivno rješenje o utjecaju na okoliš, predan je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole i sada je sve na odluci Vlade. No, već je dovoljno vremena izgubljeno i sva ta odlaganja dovode sam projekt u velike probleme. Ako konzorcij na kraju zaključi da ne želi graditi terminal, Hrvatska mora razmišljati o sličnim opcijama, npr. manjem terminalu za regiju.
Što se tiče samog procesa i pristupanja tvrtki u konzorcij, konkretno INA-e, mislim da je to uobičajena procedura koja se može odvijati paralelno s razgovorima koji trebaju rezultirati potpisivanjem ugovora između osnivača.
Od HEP-a i Plinacro-a očekuje se ovaj tjedan osnivanje tvrtke LNG Hrvatska te da sa svojim udjelom uđu u konzorcij temeljem odluke Vlade RH. Te tvrtke imaju ponešto različite interese, ali su kompatibilni. Tako HEP ima interes za nabavu plina iz diverzificiranog izvora i, bez obzira na situaciju, u budućnosti će trebati plin. Interes Plinacra je kao infrastrukturnoj kompaniji da sudjeluje u izgradnji i LNG terminala, kao strateški važnog projekta, i evakuacijskih plinovoda za LNG što mu je temeljna djelatnost.
INA je bila jedan od osnivača prvobitnog konzorcija ALSCo, no sada sve ovisi o interesima MOL-a i INA-e hoće li se i kako će se pridružiti projektu.
Možete li prokomentirati nedavnu havariju naftne platforme u Meksičkom zaljevu?
Katastrofa koja se dogodila u Meksičkom zaljevu zbog erupcije bušotine koja je rezultirala havarijom platforme je događaj koji će bitno promijeniti i utjecati na daljnji razvoj naftne industrije: postojat će era do slučaja BP-a i poslije toga. Nesreća se dogodila iako su bili prisutni svi danas propisani potrebni faktori sigurnosti, a njezini pravi razlozi, iako se načelno znaju, još će se dugo utvrđivati i analizirati. Taj događaj možemo usporediti s katastrofom u Černobilu koja je dovela do potpuno nove ere razvoja i pogleda na nuklearnu energiju jer se nakon havarije većina zemalja od nje ogradila. No, sada nakon 20 godina, cijela Europa se radi smanjenja emisija i Kjotskog protokola okrenula korištenju nuklearne energije kao poželjnoj opciji, ali sa povećanim sigurnosnim mjerama. Nisam sigurna hoće li katastrofa u Meksičkom zaljevu utjecati na sveukupnu potrošnju nafte, odnosno na smanjenje potražnje, ali će zasigurno povećati broj potrebnih dozvola za obavljanje radova. Uz to, dodatno će povećati faktore sigurnosti što će automatski rezultirati porastom troškova svih rudarskih radova, pogotovo za radove u dubokom podmorju i bušotine u ležištima s visokim tlakom i temperaturom. U konačnici se može očekivati da će i nafta biti skuplja. Također, i sudbina tvrtke BP ovisi o brzini rješavanja posljedica havarije u Meksičkom zaljevu, a to su gušenje bušotine i sanacija štete!
I za kraj, što procjenjujete da u budućnosti možemo očekivati u hrvatskoj energetici?
Donesena je Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske (NN 130/2009) i program njezine provedbe treba biti završen najkasnije do kraja ove godine. Očekivanja su da to bude i prije jer će to biti temeljni dokument za ostvarenje svih energetskih projekata u Hrvatskoj. Za određene projekte očekujemo da će se omogućiti brža realizacija u smislu izdavanja potrebnih dozvola. Ti su projekti određeni i zaključkom Vlade o izgradnji prioritetnih energetskih objekata. Svi su oni dio Energetske strategije koja kao temeljni dokument definira razvoj kompletnog energetskog sektora u Hrvatskoj, a ujedno su kroz Strategiju zacrtani i ciljevi EU koja Hrvatska treba ostvariti kao pristupna članica.
Činjenica je da u proteklim godinama realizacija energetskih projekata nije pratila programe provedbe strategije pa sad nakon duljeg perioda stagnacije, mislim da je došlo vrijeme za veći investicijski ciklus u energetici. Ima puno razloga a najvažniji je što je energetika važan pokretač gospodarskog razvoja. Hrvatska bi trebala prije ulaska u EU stvoriti preduvjete sigurne opskrbe energijom i smanjiti ovisnost o uvozu. Naša obaveza kao kanditata za EU je da na svojem teritoriju zadovoljavamo svoje potrebe za energijom i da za njih osiguramo rezervne izvore dobave. Drugi razlog je obveza sudjelovanja u energetskoj solidarnosti, a s time moramo podržavati i sve regionalne energetske projekte.
Vezano za nove investicije, moram spomenuti Janaf i njegove projekte. Baš nedavno je Janaf potpisao ugovor za skladištenje nafte i derivata što je osnova novog investicijskog ciklusa izgradnje potrebnih skladišnih kapaciteta, a ujedno je i obaveza prema EU.
Uz to, Plinacro u kontinuitetu radi na izgradnji plinovoda u Dalmaciji i nastoji uskladiti dovršetak izgradnje s izgradnjom distributivne mreže u Zadru, Šibeniku i Splitu. Govorimo li o skladištu plina, još se mora definirati kada će se i kako izgraditi. Planovi Plinacra odnose se na ono što je danas nužno neophodno za Hrvatsku, a to je pokrivanje vršne potrošnje. U tu svrhu planira se graditi skladište s manjim radnim volumenom, ali velikim kapacitetom proizvodnje, koje će služiti za pokrivanje vršne potrošnje, a ujedno i za optimiziranje rada postojećeg skladišta PSP Okoli.
Što se tiče plinovoda South Stream mogu reći da Plinacro s Gazpromom radi studiju koja bi trebala biti gotova do kraja 2010. godine. Studija treba definirati mogućnosti i opravdanost izgradnje plinovoda South Stream kroz Hrvatsku. Za Hrvatsku je važno da bude u tome projektu, u kojem su prisutne sve države iz regije. Hrvatska uvozi plin iz Rusije od 1978. godine i ima dugu poslovnu tradiciju takvog uvoza.
