Od prve industrijske revolucije, sredinom 19. stoljeća, svjetska su gospodarstva izvukla i iskoristila 500 milijardi t ekvivalenta nafte fosilnih goriva, što je dovelo do emisije ugljikovog dioksida od 1500 milijardi t i danas već svima vidljivog utjecaja na promjenu klime. Nakon nešto više od 150 godina svojevrsne karbonizacije svi smo složni u ocjeni da je energetski sustav fosilnih goriva privremena faza u povijesti globalnog ekonomskog razvoja. No, koliko dugo je fosilnim gorivima trebalo da preuzmu dominaciju u energetskom miksu i koliko će nam vremena trebati za dovršetak dekarbonizacije?
Prema izračunu istraživača s London School of Economics and Political Science, zabilježenom u časopisu 'Energy Research & Social Science', ugljenu je trebalo 72 godine kako bi zadominirao energetskim miksom, nafti je za preuzimanje primata trebalo 37 godina, dok je prijelaz na prirodni plin u prosjeku trajao 41 godinu, no taj energent nikada nije zadominirao nijednim od većih europskih gospodarstava.
O dekarbonizaciji kao o procesu smanjenja emisija stakleničkih plinova intenzivno razgovaramo tek posljednjih desetak godina, iako je on započeo mnogo ranije. Primjerice, uvođenjem nuklearne energije u Francuskoj, gdje joj je trebalo 34 godine da dosegne 40% udjela u energetskom miksu ili hidroenergetskim programom u Italiji, kojem je trebalo 18 godina da dosegne 15% udjela u ukupnoj proizvodnji energije, dok je španjolskoj hidroenergiji za 18% udjela u energetskom miksu trebalo 38 godina. Nuklearni programi Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke dosegli su vrhunac nakon 17 godina primjene, zauzevši svega 10%, odnosno 11% energetskog miksa zahvaljujući velikim rezervama ugljena koje su te zemlje posjedovale i na koje su se mogle osloniti.
Ne samo da je u našoj nedavnoj povijesti put do dominacije nekog energenta bio dug, već je i dugo trebalo i da se stari energenti napuste. Napuštanje drvnog goriva trajalo je, izračunali su istraživači, 105 godina, a za prestanak korištenja ugljena u značajnijim količinama trebalo je 55 godina. Koliko će vremena trebati obnovljivim izvorima energije da preuzmu dominaciju? Nadajmo se, što manje.
Obnovljivi izvori u prvom planu
U Siemens Energyju već smo postigli cilj koji smo zacrtali za svoje poslovanje. Sve svoje energetske potrebe zadovoljavamo isključivo proizvodnjom iz obnovljivih izvora. Da bi se svjetsko i europsko gospodarstvo približili tom cilju i ispunili ciljeve Europskog zelenog plana ('Green Deala') o smanjivanju emisija štetnih plinova do 2030. godine, bit će potrebno trostruko povećati kapacitete za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i dvostruko povećati energetsku učinkovitost.
Tehnologije koje nam omogućuju male ili nulte emisije štetnih plinova bit će potrebno dodatno poticati, a kako bismo ubrzali energetsku tranziciju iznimno će biti važno graditi partnerski ekosustav u kojem će tehnološke inovacije dobiti priliku za brži razvoj. Naša 'zelena revolucija' zahtijeva prave tehnologije, političku volju i društvenu prihvatljivost. Vjerujem da ključ ubrzanja u prelasku na što veći udio obnovljivih izvora u proizvodnji leži u većem korištenju energije vjetra i zelenog vodika, onog dobivenog iz vode pomoću elektrolizatora. U Siemens Energyju povećavamo produktivnost u našim novim vjetroelektranama na Sjevernom moru, a posebno su nam značajne pretvaračke stanice, rad naših inženjera, koje izmjeničnu struju iz vjetroelektrana pretvaraju u istosmjernu, značajno smanjujući gubitke u prijenosu do potrošača.
Plinske turbine nezaobilazne su za pohranu energije i dekarbonizaciju industrije, a Siemens Energy je povećao udio plinskih turbina sa snagom većom od 10 MW na 32%. Na jugozapadu Francuske izgradili smo prvu plinsku turbinu na svijetu koja radi na obnovljivi vodik bez emisija štetnih plinova. Cilj nam je izgraditi flotu takvih plinskih turbina za čiji će rad trebati mnogo više zelenog vodika nego što ga je danas dostupno na tržištu uz konkurentnu cijenu.
Krajem prošle godine u strateškom partnerstvu s francuskom tvrtkom Air Liquide otvorili smo u Berlinu tvornicu elektrolizatora te ćemo u sljedeće tri godine utrostručiti njihovu proizvodnju kako bismo tržištu dali dovoljno zelenog vodika i krenuli u transformaciju gospodarstva u vodikovo.
Veliki projekti u Hrvatskoj
U Hrvatskoj predano radimo na dugogodišnjim i novim projektima, među kojima je za proces dekarbonizacije energetike važno izdvojiti dvije nove plinske turbine u EL-TO Zagreb uz namještanje sustava (DCS), što povećava pouzdanost i snižava troškove te omogućuje nadzor na daljinu, a zatim su tu i sinkronizirane plinske turbine u TE-TO Ljubljana u Sloveniji i modernizacija proizvodnje postrojenja tvornice DS Smith u Belišću. Ugovorili smo prve poslove u području kibernetičke sigurnosti za Jadranski naftovod i posao na projektima VE Opor i VE Boraja za Acciona Energiju, izgradnju sunčane elektrane snage 10 MW kod Benkovca za Lumen Solis, sudjelovanje u izgradnji kompresorske stanice Etan Ivanić Grad za INA Naftaplin i izgradnju 110/35 kV trafostanice u INA Rafineriji nafte Rijeka.
Zelenu revoluciju od prve industrijske revolucije ipak nešto razlikuje. Tada je energetski razvoj bio vođen tržištem, a danas je prijelaz na izvore energije s malim udjelom ugljika uvelike pod utjecajem političkih odluka, o kojima ovisi i koliko će brza biti, svijetu toliko potrebna tranzicija.
Hrvatski energetski proizvodni miks među najzelenijima je u Europi. Obnovljivih je izvora 77,6%, a neobnovljivih izvora energije samo 22,4% što nam daje šansu da u novom energetskom poretku, prema kojem ćemo se morati kretati, brže zauzmemo poziciju koja će nam omogućiti snažniji razvoj gospodarstva.