Bruxelles razmatra nove ovlasti za privremeno ograničavanje cijena plina u Europi, koje su ovih dana ponovo narasle na najviše razine u protekle dvije godine. To bi se moglo dogoditi u ožujku, u sklopu rasprava o „čistom industrijskom sporazumu“ koji bi trebao donijeti mjere za podupiranje posrnule industrije. U kojem pravcu se ide pokazuje primjer auto-industrije koja je danas na koljenima, sada treba spašavati što se spasiti može. Koncept da će Europa predvoditi cijeli svijet svojim visokim standardima poslovanja bio je nerealističan od samog početka, a sada se pokazuje kao preskupo Potemkinovo selo, onima koji to žele priznati.
Europa, naime, upada u sve veći problem, posebno otkada je na vlast došao Donald Trump, čovjek koji ne govori istim jezikom kao većina eurobirokrata. Rastućeg problema je svjesna većina grupacije u Europskom parlamentu gdje je sve teže razlikovati centar i desnicu.
Pokušaj adresiranja visokih cijena plina jedan je od prvih signala da su se u Bruxellesu prisilno probudili iz dubokog sna, shvativši da preskupa energija uništava temelje društva. Europa kontinuirano plaća plin tri do četiri puta skuplje od SAD-a, koji je saveznicama preko Velike Bare upravo brzopotezno uveo visoke carine na metale. I na tome neće stati, jer Europa je ta koja bi trebala kupovati još američkog plina i sve više oružja, spremna s vremenom zaratiti s Rusijom ako tako 'padnu kockice'. Međutim, ako se nekim čudom uspostavi primirje, to neće vratiti bitne količine ruskog plina na ovo tržište, složni su analitičari. Ako ruskog plina i bude, bit će bremenit carinama kojima bi se financirala obnova Ukrajine, šuška se.
'Price-cap' na plin uveden je prije koju godinu na vrhuncu energetske krize, kada su elektroprivrede grcale pa i propadale, ne mogavši osigurati bankovne garancije za kupnju luđački skupog prirodnog plina. Granica je tada postavljena na visokih 180 eura/MWh, daleko od sadašnjih 55 eura/MWh, s tendencijom povećanja u narednim mjesecima. „Kočnica“ nije nikada aktivirana, a platforma za zajedničku kupnju plina pokazala se bespotrebnom, zašto bi sada bilo drugačije?
Naime, u Bruxellesu su se sjetili alarmantnog prošlogodišnjeg dokumenta Marija Draghija o opasnom gubitku konkurentnosti, koji bi Staru damu mogao za koje desetljeće pretvoriti u 'muzej na otvorenom'.
Draghi je spominjao uvođenje dinamičkih ograničenja cijena plina za vremena kada se cijene u EU-u razlikuju od globalnih. No, mali problem je što je više ili manje samonametnutom „dijetom“ od ruskog plina Europa postala dio globalnog tržišta i nije uopće lako utjecati na tržišta. Štoviše, moglo bi se pokazati i - nemogućim. Plina jednostavno mora biti, koliko košta da košta!
U kojoj mjeri je EU postala ucjenjiva vidjelo se na primjeru Katara, koji je korumpirao EU dužnosnike u aferi koja nije dobila svoj epilog, a zatim je zaprijetio da će plin slati tamo gdje ga se ne gnjavi s ljudskim pravima i ekološkom održivošću (tzv. dubinska procjena održivosti). Dobra je to lekcija Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Italiji, njihovim najvećim kupcima koji bi do 2026. trebali mijenjati zakonodavstvo, kako bi godinu kasnije uskladili korporativne prakse s ciljem nultih emisija. Nakon izbora u SAD-u više ništa nije isto, jer Trumpova misija je iznad svega pro-business.
Bez svake sumnje, eurobirokrati će se morati prilagoditi rastućoj antipatiji prema pet godina starom Green Dealu, koja dolazi sa sve više strana. Počelo je svitati Bruxellesu da to naprosto postaje pitanje opstanka europskog projekta kao takvog. Do siječnja Business Europe je identificirao 68 politika koje treba mijenjati, a pola ih je ekološko. Sada će i parlament izgleda „veslati u istom smjeru“.
Kako će objasniti građanima, kojima su desetljećima sve farbali u zeleno, da je ipak potreban cijeli spektar tonova u gospodarstvu, ako želimo da ne pogine u srazu sa žestokom globalnom konkurencijom? Kako će objasniti da kruta zelena mantra postaje opterećenje. Da, treba biti fleksibilniji, više business friendly, jer živi se od gospodarstva. „Mijenjamo put, ali ne i cilj“, reći će se prigodno. I to će biti dovoljno javnosti, koja na svojoj koži odavno osjeća problem.
