Prijelomna odluka o plinskoj vezi Bosne i Hercegovine s hrvatskim plinskim sustavom, koji bi BiH omogućio diversifikaciju od ruskog plina, trenutačno je najvažnije vanjskopolitičko i geopolitičko pitanje o kojem se u Hrvatskoj malo govori.
Zastupnički dom Federacije BiH upravo je usvojio Zakon o južnoj plinskoj interkonekciji i to pod pritiskom američke diplomacije, koja je prije dva tjedna kao neposlušne đake privela posvađane političare i doslovce im naredila da do kraja godine usvoje zakon koji je preduvjet početka rada na geopolitički ključnom plinovodu. Takav pristup probudio je dosta kontroverzi, ali – odradio je što je trebalo.
Naime, susjedna država zahvaljujući prevlasti Srba koji kontroliraju transportne pravce, već godinama ovisi o opskrbi isključivo ruskim plinom. SAD se probudio i shvatio da je ključno dovesti američki plin na tlo politički vrlo trusne susjedne države, u kojoj Hrvatima stalno prijeti gubitak statusa konstitutivnog naroda. S kontrolom nad budućim izvorom plina hrvatska pozicija bit će politički jača, što treba pozdraviti, baš kao i mogućnost većeg korištenja LNG terminala na Krku.
Magistralni plinovod bi se preko Dugopolja trebao razvući od Zagvozda preko Imotskog, Posušja, Tomislavgrada i Zenice, uz odvojak za Mostar, a prvi puta plin bi trebao doći i do tuzlanskog kantona. Kapacitet te interkonekcije je čak 1,5 mlrd. m3 godišnje. Međutim, cijela Bosna i Hercegovina u 2023. potrošila bijednih 225 mil. m3, ruskog plina koji je stigao iz pravca Srbije. Dakle, može se slobodno reći da sada potrošnje plina praktički – nema, a svi znamo kakvo je tamošnje gospodarsko stanje.
BiH je do sada trošila samo ruski plin, bilo da je stizao iz pravca Mađarske ili Srbije a godinama je igru diktirao Gazpromexport. Tu su duboko poremećeni odnosi između BH Gasa i Energoinvesta, koji je pod kontrolom Srba a transportira ruski plin koji stiže preko Srbije. Ti prijepori dovode do velikih poteškoća oko nabave i naplate plina i održavanja infrastrukture. Prije koju godinu Energoinvest je npr. 'zeznuo' BH Gas prebacivši transport plina s Mađarske na Srbiju i napravio državi štetu jer je mađarski operater plinovoda tražio odštetu.
Priči gorak začin daju sukobljeni entitetski interesi. Primjerice, ministarstvo za prostorno uređenje odbilo je BH Gasu urbanističku dozvolu jer je inzistiralo da se u plan ucrtaju odvojci za Livno i Posušje koji uopće nisu ucrtani u prostorne planove. Također, do danas nije riješeno ni pitanje nacionalizacije poljoprivrednog zemljišta na trasi plinovoda.
Republiku Srpsku posjetio je ovih dana i premijer Plenković koji je rekao da interkonekcije neće biti bez hrvatske investicije: „Južne interkonekcije ima samo ako Hrvatska napravi investiciju i plinovod od 70 kilometara i mi smo opredijeljeni da to napravimo. Želimo iskoristiti to što dižemo kapacitet LNG terminala. Godišnje bi trebalo 2,8 milijardi kubika da sve funkcionira. Trenutačni kapacitet je 1,6 milijardi. Zainteresirani su i Austrijanci i Bavarci. Želimo da se ti plinovodi grade i prema BiH.“
Jedno su želje, a drugo su mogućnosti, tj. novac. Hrvatska je preko Plinacra za hrvatsku dionicu od 74 km, procijenjenu na 169 mil. eura solidno posložila priču. Ali ne do kraja. Ishođene su građevinske dozvole i kada se osigura novac može se početi s izgradnjom. S BiH strane treba graditi 169 km plinovoda, čija gradnja je bitno skuplja nego prije i dozvole nisu na vidiku.
U Plinacru kažu da se projekt načelno može financirati tržišnim mehanizmima ili bespovratnim novcem. Tržišni mehanizmi znače dugoročni zakup kapaciteta plinovoda toliki da izgradnja ne uzrokuje povećanje tarifa za transport plina u Republici Hrvatskoj. Da bi se omogućila ekonomska opravdanost izgradnje također je moguće sudjelovanje i operatera iz BiH u investicijskim troškovima plinovoda u našoj zemlji.
Ništa od toga dvoga se neće dogoditi. Idemo dalje.
Ako ne postoji dovoljno velika potrošnja plina u BiH za zakupe kapaciteta niti interes ili mogućnost BiH operatera za sudjelovanje u investiciji, u Hrvatskoj je moguća gradnja uz osiguranje bespovratnog financiranja od treće strane, koja ne ulazi u izračun tarife. Ekonomski test bit će inače nemoguće proći, toj za dugo posve neisplativoj a geopolitički važnoj plinskoj vezi. Dakle, treba vidjeti tko će 'iskašljati' novac. Znamo tko neće. Znamo tko ne želi i/ili ne može. A hoće li si to priuštiti osiromašena EU to ćemo uskoro vidjeti.
