Nacrt Nacionalnog i energetskog klimatskog plana do 2030., revidiran u skladu s ambicioznijim europskim klimatskim i energetski ciljevima, progovara i o problematici integracije obnovljivih izvora energije na mrežu. Konkretnije, govori o razini ambicije priključenja elektrana, ali i cijeni elektroenergetske infrastrukture koja bi to trebala podržati.
U dokumentu koji je trenutno u dugo očekivanoj javnoj raspravi stoji da je trenutno u Hrvatskoj priključeno ukupno oko 4.000 MW instalirane snage OIE, odnosno 66% ukupno instaliranog proizvodnog kapaciteta. Prema trenutnom statusu razvoja projekata do kraja 2024. godine na prijenosnoj mreži očekuje se dodatnih oko 400 MW novih OIE, a na distribucijskoj mreži još oko 250 MW, što bi ukupno podrazumijevalo oko 4.650 MW OIE.
Do kraja 2026. godine očekuje se još dodatnih oko 1.100 MW OIE na prijenosu, te oko 500 MW na distribucijskoj mreži. Dakle, ukupno još 1.600 MW, što bi podrazumijevalo ukupno 6.250 MW OIE te ukupno oko 8.300 MW svih proizvodnih kapaciteta do kraja 2026. godine. A kakav je realitet sada: od 500 do 600 MW je u izgradnji, 2.700 MW projekata čeka cijenu priključka, a imaju energetska odobrenja koja vrijede do 2030. Na ODS-u u izradi su EOTRP-ovi za 1300 MW a tu je još 1700 MW zahtjeva po članku 17. ZOTEE-a čija sudina je neizvjesna. Na papiru izgleda optimistično, ali realizacija je jako otežana i bit će još teža. Razlog je u pristupu EE mreži.
Tisuće novih megavata na mreži
Kratkoročne investicije u prijenosnu mrežu u razdoblju do 2026. realizirat će se uglavnom putem Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, većinom kroz povećanje prijenosne moći postojećih 110 kV i 220 kV vodova, čime će u određenoj mjeri biti ispunjeni preduvjeti za ostvarenje navedenih ciljeva iz NECP-a. No plan gleda i dugoročno.
Snage elektrana u dokumentu su iskazane za 2030., 2040. i 2050. godinu. Razdoblje između 2030. i 2040. posebno je zanimljivo jer je za izgradnju 400 kV dalekovoda potrebno desetak godina. Kada bi se krenulo odmah on bi bio izgrađen 2034. kada je na mreži između 2.268 i 3.563 MW vjetroelektrana i između 2.382 i 4.860 MW sunčanih elektrana. Prema planu, tada je na mreži između 68 i 318 MW geotermalnih elektrana (GTE). Takav, zapravo vrlo spor scenarij razvoja mogao bi demotivirati investitore u GTE koji bi svoje elektrane uz određeni vid poticaja i prije mogli staviti na mrežu. Upravo geotermal može dati veliku razvoju šansu i poljoprivredi i turizmu, može pružati usluge regulacije te potencijalno utjecati na odmak od fosilnih izvora.
Prekogranični dalekovodi koje danas imamo tada bi mogli služiti pretežno za izvoz umjesto za uvoz o kojemu danas ovisimo, a za to je preduvjet jačanje mreže unutar Hrvatske.
Novi NECP spominje nove hrvatske vodove DV 400 kV Konjsko – Lika i DV (2x)400 kV Lika – Melina, prema čemu se odluke o njihovoj izgradnji koje se donose danas utječu na izgrađenost ili neizgrađenost 400 kV mreže u 2034. godini, dok pritom vrijeme nezaustavljivo prolazi a s njime i prilike za još zeleniju elektroenergetiku Hrvatske.
Alternativa postojanju novih 400 kV dalekovoda je mogućnost da 2034. korisnici mreže kroz mrežarinu plaćaju proizvođačima da ne proizvode električnu energiju, umjesto da kroz mrežarinu HOPS-u vraćaju sredstva koja je HOPS investirao u izgradnju novog hrvatskog 400 kV voda. Takva politika bila bi kontraproduktivna.
Koliko bi kupce električne energije koštalo ograničavanje proizvodnje
U Njemačkoj su troškovi ograničenja proizvodnje zbog ograničenih mogućnosti mreže astronomski. Recimo 2022. su za 4% ograničene proizvodnje OIE njemački potrošači kroz mrežarinu platili čak 1,5 milijardi eura.
U Hrvatskoj je već prisutno ograničavanje proizvodnje vjetroelektrana - u 2023. iznosilo je 45 GWh što je pokazatelj blage prehlade ali u budućnosti nije isključena ozbiljnija gripa. Spominje se sklapanje fleksibilnih ugovora , međutim oni ne mogu trajati vječno, a za redispečiranje europske uredbe propisuju ograničenje od 5%. Imamo li figu u džepu oko ciljeva NECP-a ako bismo investitorima poslali poruku da im ne planiramo jamčiti isporuku u mrežu? Vjerujemo da ne! Kome bi to bilo u interesu? Možda špekulantima koji planiraju prodati projekte a ne graditi elektrane.
Interes investitora u OIE značajno prelazi ciljeve NECP-a, odnosno potrebe Hrvatske. „Za integraciju OIE iznad ciljeva NECP-a bit će potrebne značajne dodatne investicije u prijenosnu 400 kV mrežu i značajno veća fleksibilnost elektroenergetskog sustava, čija su glavna obilježja vrlo stepenast porast potrebnih investicija. Prema trenutno sagledivom stanju do kraja 2033. godine na prijenosnu mrežu se očekuje da će priključak zatražiti ukupno oko 4.800 MW novih proizvodnih objekata. Za tako visoku integraciju OIE nužno je osigurati dodatnih 872 milijuna EUR investicija u 400 kV prijenosnu mrežu do 2030. godine, povrh očekivanih dodatnih 1.439 milijuna EUR investicija u distribucijsku mrežu. Drugim riječima, bit će potrebno ukupno pokrenuti investicije u mrežu u iznosu od oko 2,3 milijarde EUR u idućih deset godina, odnosno prosječno oko 230 milijuna EUR/god. Procijenjena vrijednost investicija u prijenosne vodove 400 kV iznosi oko 625 milijuna EUR, u pripadne 400/x kV transformatorske stanice 177 milijuna EUR, dok se dodatne investicije u 110 i 220 kV prijenosnu mrežu očekuju na razini od oko 60 milijuna EUR.“, stoji u NECP-u.
Pogreške u politici oko mrežarina
No, otkuda novci? „Sukladno postojećim propisima, alokacija tih troškova treba odražavati stvarne uzroke i podrazumijeva da se trošak izgradnje mreže podijeli između novih korisnika mreže (jednokratne naknade za priključenje) i krajnjih kupaca (mrežarine). Financiranje cjelokupnog navedenog iznosa samo iz mrežarine podrazumijevalo bi njeno značajno povećanje, odnosno barem 30%, povrh inicijalnog povećanja troškova poslovanja operatora“, stoji u nacrtu NECP-a. Znači li to da neće biti priključenja po "nula kuna"?
Pitanje mrežarine goruće je već godinama, a iskorišteno je za skupljanje političkih bodova, dok se istodobno koči razvoj OIE. Te stvake za poduzetništvo su pod političkim pritiskom u mandatu Tomislava Ćorića od 2019. smanjivane za 10 - 15%. Uredbom Vlade Republike Hrvatske trenutačno je HOPS-u i HEP-ODS-u zabranjeno od HERA-e zatražiti povećanje mrežarine veće od 12%, dok za još uvijek važeću jediničnu naknadu za priključenje Vlade Republike Hrvatske iz 2006. odavno ne vrijedi inflacija.
Osim toga, Hrvatska za razliku od drugih zapadnih zemalja ima neobičnu politiku – mrežarine su većim potrošačima više nego kućanstvima, dok je drugdje obrnuto, čime se potiče konkurentnost gospodarstva. U Hrvatskoj se cijenom električne energije kućanstvima kupuje socijalni mir, na račun kanibalizacije EE sustava koja traje desetljećima i sve više dolazi na naplatu.
Takva politika ima negativan efekt na investicije u mrežu čija visoka starost je sve problematičnija, baš kao i stvaranje tehničkih uvjeta za prihvat novih proizvodnih kapaciteta. U HEP-u su svjesni problema.
Što misli i trenutno radi Hrvatska elektroprivreda
„Visoka starost mreže nije problem samo Hrvatske već i većine drugih europskih zemalja. Nužno je značajno povećati investicije u mrežu, a to se i događa. Umjesto prosječnih oko 90 mil. eura ulaganja u prijenos ove se godine planira uložiti oko 230 mil. eura. Umjesto prosječnih 160 mil. eura u distribucijsku mrežu godišnje, ove se godine planira uložiti oko 290 mil. eura. To podrazumijeva rast investicija od oko 50%. Međutim to nije dovoljno. Značajan dio investicija osiguran je iz europskih fondova, što će trajati još neko kratko vrijeme. Obzirom da se mreža ne može trajno financirati iz tog izvora izuzetno je bitno osigurati nove kontinuirane izvore financiranja izgradnje i obnove mreže. U zadnjih desetak godina priključeno je oko 2.300 novih MW koje su za priključak na mrežu platile simboličnih 9 eura po kW za stvaranje tehničkih uvjeta u mreži. Postojeći kapacitet mreže uglavnom je iskorišten i za dogradnju kapaciteta treba osigurati odgovarajuće financiranje, što je najveći stručni i financijski izazov, u cilju osiguranja sigurnosti opskrbe.“, izjavio je predsjednik Uprave HEP-a Vice Oršulić ovog mjeseca na otvorenju CIGRE-u u Cavtatu.
Na kraju 2024. i tek na početku...
Dakle, na kraju smo 2024. i na početku planiranja ulaganja za narednih deset godina, što znači da će investitori po svemu sudeći kratkoročno trebati drugačije dimenzionirati projekte, računajući na pohranu energije i/ili pak pristati na smanjenje priključne snage. Brojni projekti će dakako, otpasti, jer neće dobiti priključenje uskoro. Tome se ne treba veseliti, jer je poražavajuće.
Ipak, s dinamikom priključenja od 40-ak MW sunčanih elektrana mjesečno, ne može se reći da razvoja OIE u Hrvatskoj uopće nema. Da li to anticipiraju i lobistička i stručna udruženja koja su se zadnjih mjeseci primjetno stišala s kritikama, ili je nešto drugo u pitanju? Koliko zelenih megavata dosita očekujemo kratkoročno u mreži. Planovi su jedno, a realnost obično bude drugačija. Na naš nedavno upit MINGO-u na tu temu ovako nam je odgovoreno:
„Ministarstvo gospodarstva fokusira se na ispunjenje cilja iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, koji predviđa priključenje 1.500 MW novih kapaciteta obnovljivih izvora energije od 1. veljače 2020. do kraja 2024. godine. Na dan 2. listopada 2024. HEP ODS d.o.o. priključio je 976,63 MW proizvodnje iz OIE, uz više od 500 MW direktno priključenih na mreži HOPS-a. S obzirom na ovu dinamiku priključenja, predviđamo da će cilj biti ispunjen. Također, nastavlja se rad na ciljevima iz programa Vlade RH, uz izražen interes investitora. Fokus i dalje ostaje na razvoju solarnih elektrana unutar distribucijskog sustava, kao i na primjeni sustava za pohranu energije koji omogućuju odgođeno korištenje i prilagodbu potrošnji“, stoji u odgovoru MINGO-a.
No, HOPS ima drugačiju kalkulaciju za period 2024.-2025.. „Iako nije moguće dati točan podatak, očekuje se otprilike 140 novih MW na prijenosnoj mreži“, odgovoreno je na naš upit.
Čeka se novo Upravno vijeće HERA-e
Cijena priključenja još uvijek je nepoznata i sve se više govori o problemu HOPS-a oko pronalaska investicijskih sredstava. Trenutačno stanje s troškom priključenja donosi ekonomsku i pravnu nesigurnost, jer investitorima su za projekt bitni troškovi priključenja a o odluci HERA-e ovisi koja će se metodologija primijeniti.
Odluka o troškovima priključenja se ne donosi već dvije godine, što je nanijelo dosta štete investitorima i urušilo povjerenje u regulatora i državni aparat koji očigledno pokušava kontrolirati regulatora, što se pokazalo kontraproduktivnim. U postojećem okruženju kapital bježi glavom bez obzira, čemu već svjedočimo, na primjeru Statkrafta. Pa i za njih nepovoljna odluka bolja je od nikakve, sada većina investitora tako misli, jer žele konačnu kalkulaciju da vide mogu li realizirati projekte.
Zakon i prijedlog NECP-a zahtijevaju da se trošak izgradnje mreže (STUM) podijeli između novih korisnika mreže kod priključenja kroz plaćanje udjela u STUM-u, i priključenih korisnika mreže kroz mrežarinu. Rješenje na dugom štapu je financirati znatan dio STUM-a iz fondova, umjesto iz HOPS-ovih sredstava (krediti, dokapitalizacija, dobit, amortizacija). S ciljem ispunjenja strateških ciljeva (NECP) HERA u tom okviru smije i treba donijeti razumne i ujedno zakonite cijene priključenja čime može eliminirati dio špekulantskih projekata, olakšati izračun cijene priključenja HOPS-u i ozbiljnim investitorima, kao i pospješiti izgradnju 400 kV dalekovoda potrebnih za prihvat energije iz OIE.
O troškovima priključenja će po svemu sudeći odlučivati novo Upravno vijeće HERA-e, zato se treba nadati stručnim te društveno i ekonomski prihvatljivim odlukama. Upravo bi jak regulator trebao biti od interesa svim akterima na tržištu i državi.
Očekuju se komentari na prijedlog NECP-a svih zainteresiranih stana, napose HEP ODS-a i HOPS-a, kao i interesnih udruga investitora u OIE. To je prilika da se svi argumenti čuju na jednom mjestu tako da treba pohvaliti redovnu dužinu javne rasprave u trajanju od mjesec dana, usprkos pritisku iz EK da se plan čim prije preda.
