Hrvatskoj ne manjka stručnjaka ni znanja, a lokalni sektor je zreo za brojne inovativne projekte. Ipak, mnogi od njih ostaju tek na razini pilot-projekata ili predloženih strategija. Na primjer, ideja o energetskim zajednicama i decentraliziranoj proizvodnji električne energije ima velik potencijal za ubrzanje tranzicije, no u praksi je realizirana tek u tragovima (trenutačno su u Hrvatskoj registrirane samo tri energetske zajednice). Razlog tome leži u brojnim financijskim i administrativnim preprekama.
Istovremeno, domaći tehnološki developeri kao što su Indeloop, Active Solera, IE Energy i dr. pokazuju da 'Hrvatska ima ono što je potrebno' da postane jedan od predvodnika obnovljive energije u Europskoj uniji. No, bez snažne podrške javnih ustanova i zajedničkih napora, ti se projekti teško šire izvan laboratorijskih okvira i proizvodnih pogona.
Tehnologije u razvoju, ali bez alternative
Vodik u prometu i industriji, spremnici energije (baterijski i vodik), lokalni decentralizirani sustavi, waste-to-energy tehnologije, biorafinerije na biološki otpad, microgrid sustavi itd. - sve su to nove i napredne tehnologije koje mogu omogućiti zelenu tranziciju i uspostavu ravnoteže s rastućom količinom obnovljivih izvora energije (kojih Hrvatska i regija imaju značajan potencijal za implementaciju) te energetsku samostalnost. Istina jest da sve navedene tehnologije imaju visoku cijenu, a tu je i činjenica da su u različitim fazama razvoja, što rezultira nemogućnosti uspostave velikih komercijalnih sustava, koji će magično riješiti aktualne probleme energetike. Međutim, odvajanje od korištenja fosilnih goriva je nužnost i potrebne su nam alternative koje mogu nadomjestiti energetske potrebe, tako da je potrebno o njima intenzivno razmišljati i početi ih što prije primjenjivati.
Neki su tim pristupom već i krenuli. Primjerice, projekt IE-Energy za baterijsko skladište od 50 MW u Šibeniku tek je dobio zeleno svjetlo, uz milijunska ulaganja (uključujući 16,5 milijuna eura iz europskog Modernizacijskog fonda). Slična je situacija i kod vodikovih postrojenja: INA pokreće prvu komercijalnu proizvodnju obnovljivog vodika (elektrolizator od 10 MW u Rijeci do 2026. godine), dok se istovremeno planiraju i poticaji (23 mil. eura iz europskog paketa za punionice vodika) za razvoj tržišta. U segmentu vodika, značajna je i inicijativa prekogranične suradnje Dolina vodika Sjeverni Jadran (NAHV), koja uspostavlja sustav proizvodnje i potrošnje na međunarodnoj razini - između Italije, Slovenije i Hrvatske, gdje sudjeluje i hrvatska industrija. Treba spomenuti i plan za razvoj INA-ine biorafinerije u Sisku koja će proizvoditi bioplin, odnosno biometan iz otpada - riječ je o ulaganju od 40 mil. eura, koje čeka europsko sufinanciranje.
Možemo vidjeti kako tehnologija i mogućnosti ima, ali u Hrvatskoj takvi projekti i inicijative još uvijek nailaze na barijere poput ograničenih (lokalnih i nacionalnih) sredstava i dugih proceduralnih i zakonskih izazova.
Europski i globalni kontekst: rokovi ne čekaju
Europska unija ima svoj cilj - neutralni kontinent do 2050. godine. No, visoka razina birokracije i spor proces donošenja odluka usporavaju tehnološki napredak, tj. implementaciju tehnologija koje se razvijaju, a imaju značajan potencijal. Iako možda u Hrvatskoj i regiji nije moguće implementirati velike sustave proizvodnje i potrošnje vodika (iako Zapadna i Sjeverna Europa podosta grabe prema implementaciji takvih cjelokupnih sustava), postoje kapaciteti (znanja, stručnosti i iskustva) koji bi mogli omogućiti napredak u tom području.
Neki projekti već postoje, ali bi ih moglo biti i više da postoji komunikacija između ključnih dionika. Na primjer, poticaji za vodik putem natječaja iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti otvaraju jedinstven potencijal za uspostavu transportnog sustava temeljenog na vodiku (proizvodnja obnovljivog vodika putem elektrolizatora iz solarne energije i primjena tog vodika u javnom autobusnom prijevozu). No, vremenski okvir takvih natječaja, kao i zainteresiranost ključnih nacionalnih dionika su podosta niski i postoji mogućnost da prilika za uspostavu sustava vodika u javnom prijevozu neće biti iskorištena.
Čak bismo mogli reći da interes postoji, ali organizacija među dionicima i komunikacija kako na vrijeme uspostaviti kvalitetan i smislen sustav, koji će pogodovati svim zainteresiranima i istovremeno otvoriti prostor prema novom gorivu u transportnom sektoru (i doprinijeti dekarbonizaciji tog sektora, koja nam je ključno potrebna) su izostali.
Potreba za suradnjom i iskorištavanjem fondova
No, to ne mora značiti da se ne možemo vratiti malo unatrag i krenuti iznova. Trebamo naučiti na dosadašnjim koracima i iskoristiti nove prilike koje su nam na raspolaganju - prvenstveno sredstva iz EU-a, kao i kvalitetna partnerstva koja domaći stručnjaci imaju na europskoj razini. To što smo mala zemlja, ne mora značiti i da nužno moramo zaostajati za velikima i/ili naprednima, iako oni imaju značajnu (financijsku) prednost pred nama.
Imamo nekoliko primjera gdje su domaći privatnici uspjeli stati bok uz bok velikim igračima, koristeći sredstva EU-a (Modernizacijski fond, Inovacijski fond, nekoliko aktualnih projekata sufinanciranih iz europskih fondova) i tako potaknuli inovativni razvoj na lokalnoj razini. Ove inicijative bi trebale biti značajno poticane i promovirane kao primjer dobre prakse ostalima - kao i poticaj za udruživanja i daljnju komunikaciju, kojom će se ti primjeri širiti na nacionalnoj i regionalnoj razini, doprinoseći energetskoj neovisnosti, kao i poticanju investicija na lokalnoj razini.
Komunikacija, komunikacija i još malo komunikacije
Međutim, da ne ispadne da je sve na leđima privatnog sektora, potrebno je uspostaviti komunikaciju i koordinaciju svih ključnih igrača na razini Hrvatske i regije - a to uključuje i javni i privatni sektor: danas suradnja između ministarstava, regulatora, distributera i inovatora nije na razini na kojoj bi trebala biti - zbog čega se projekti sporo odobravaju i slabo provode. Potrebno je stvarati platforme za dijeljenje znanja i brzu komunikaciju među dionicima, detaljno mapirati sve ključne dionike za specifične sektore, ali i dodatno poticati investicije kroz pojednostavljene procedure i jasne financijske modele. Tu veliku ulogu mogu igrati nacionalne udruge koje bi trebale biti spona između privatnog i javnog sektora, čime bi (naglasak na 'potencijalno') omogućile pojednostavljenje energetske tranzicije s obje strane.
Nove tehnologije i energetska tranzicija kao nužnost
Hrvatska (ali i regija) ima ogromne prirodne resurse i stručni potencijal, no bez brže primjene novih tehnologija ostajemo korak iza naših kolega u EU-u. Naša regija oduvijek je imala tendenciju kasniti za aktivnostima u EU-u, barem na tehnološkoj razini - uključujući i potencijalno ponavljanje nekih grešaka koje su nastajale tijekom implementacije. Energetska tranzicija i stručnjaci koje imamo na raspolaganju bi nam mogli biti dobra prilika da dođemo vrlo blizu EU-a po pitanju razvoja i implementacija novih i inovativnih tehnologija zelene i energetske tranzicije.
Istina jest da tehnološki razvoj i dalje sa sobom nosi velike troškove, ali alternativa da ostajemo na fosilnim gorivima, zapravo i nije alternativa - njihov negativan učinak na klimatske promjene uzima svoj danak, a energetska ovisnost koju imamo o drugim zemljama i geopolitičkim situacijama može prouzročiti značajne probleme.
Imamo znanja, imamo stručnjake, imamo potencijale - kroz komunikaciju bismo ih mogli iskoristiti i stati na podij Europe kao primjer dobre prakse koji zna iskoristiti energetsku tranziciju u svoju korist.
