Jadranski naftovod (Janaf) našao se ovih dana u epicentru geopolitičke i gospodarske oluje koja otkriva mnogo više od pukog komercijalnog spora. Dok se prema van prezentira kao tehnička rasprava o kapacitetima cjevovoda, stvarnost je daleko prozaičnija – riječ je o pokušaju Mađarske da zadrži pristup jeftinoj ruskoj nafti dok istovremeno pokušava prisvojiti još veću kontrolu nad hrvatskom kritičnom infrastrukturom.
Sukcesivna testiranja Jadranskog naftovoda koja su provedena tijekom 2024. i 2025. godine daju potpuno suprotne zaključke, ovisno o tome tko ih interpretira. Hrvatska strana ističe da Janaf ima kapacitet od 14,78 milijuna tona godišnje – što daleko premašuje ukupne potrebe MOL-ovih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj koje su lani preradile 11,3 milijuna tona. Mađarska pak ističe rujanska testiranja 2025. koja su, navodno, pokazala tehničke probleme – pad tlaka, kvarove napajanja, nemogućnost održavanja maksimalnog protoka dulje od sat-dva.
Kad testiranje postaje politički alat
No, ključno pitanje koje se ovdje nameće jest: zašto bi Mađarska, koja već dvanaest godina uspješno koristi Janafove usluge, odjednom sumnjala u tehničke kapacitete hrvatskog naftovoda? Odgovor leži u jednostavnoj ekonomskoj kalkulaciji. Ruska nafta koju Mađarska trenutačno uvozi daleko je jeftinija od alternativa s mediteranskog tržišta. Dok god Budimpešta može računati na taj jeftini ruski energent – a Europska unija joj je dala iznimku do kraja 2026. – svaki pritisak na Janaf zapravo je način zadržavanja postojećeg povlaštenog položaja.
Fingiranje tehničkih problema tijekom testiranja nije toliko pitanje stvarnih infrastrukturnih ograničenja, koliko političkog narativa koji Mađarskoj omogućava opravdanje za nastavak ovisnosti o ruskoj nafti. Ako Janaf "nije sposoban" garantirati sigurnu opskrbu, Viktor Orbán može i dalje argumentirati kako mora zadržati "diverzificirane" izvore opskrbe. U praksi to znači samo jedno: nastaviti kupovanje ruske nafte i financiranje ruskog ratnog stroja.
Cijena pritiska i pokušaj kupnje utjecaja
Paralelno s tehničkim prigovorima, Mađarska je na stol stavila još jednu kartu – pokušaj kupnje udjela u Janafu. MOL je otvoreno predložio da "prisutnost korisnika nafte kao suvlasnika jamči pravedno određivanje cijena i kontinuiranu dostupnost usluga". Prijevod s diplomatskog na hrvatski mogao bi glasiti otprilike ovako: želimo kontrolirati vašu kritičnu infrastrukturu kako bismo diktirali cijene.
Premda bi teoretski postojala opcija međusobne razmjene dionica – Janaf (ili njegov dio) za Inu, čime bi se barem djelomično riješio višegodišnji problem MOL-ovog dominantnog vlasništva u Ini – premijer Andrej Plenković kategorički je odbio bilo kakvu prodaju Janafa. U ovom slučaju to je bez sumnje ispravna odluka. Već se više puta pokazalo da strateška infrastruktura poput Jadranskog naftovoda ne smije biti predmetom trgovine, a pogotovo ne s partnerom koji pokazuje sklonost politički instrumentaliziranim poslovnim praksama.
Mađarska nastoji iskamčiti što niže cijene transporta prijetnjama o tehničkim problemima s jedne strane, a pokušajem preuzimanja vlasništva s druge. No, taj pristup pokazuje fundamentalno nerazumijevanje – ili svjesno ignoriranje – činjenice da Janaf nije obična komercijalna kompanija, već strateški europski naftovod čija je cijena transporta određena verificiranom metodologijom koja se primjenjuje jednako prema svim korisnicima.
Srpska dilema i prešućena kvaliteta rješenja
Dok se sukob s Mađarskom odvija na jednoj fronti, na drugoj je Janaf vjerojatno izgubio trećinu svojih prihoda zbog američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije. Problem je jasan: NIS je u većinskom vlasništvu ruskog Gazprom Nefta (44,85%), što ga automatski stavlja na listu sankcija. Srbija je od siječnja, kada je NIS stavljen na SDN listu, imala devet mjeseci i osam odgoda da riješi strukturu vlasništva, ali nije uspjela.
U tom kontekstu, prijedlog ministra gospodarstva Ante Šušnjara da Hrvatska razmotri kupnju dijela NIS-a izgleda ne samo logično nego i strateški promišljeno – za obje strane. Janaf već niz godina opskrbljuje rafineriju u Pančevu, a odnos je bio obostrano koristan. Za razliku od nekih drugih vlasnika koji su kroz povijest zatvarali rafinerije u Hrvatskoj i prebacivali proizvodnju u matične zemlje, Janaf kao strateški partner nema nikakav interes zatvarati postojeće proizvodne kapacitete. Dapače, u njegovom je interesu da rafinerija radi na punom kapacitetu jer to znači kontinuirani prihod od transporta.
No, Šušnjarov prijedlog, koliko god bio ekonomski racionalan, unaprijed je osuđen na propast i to zbog svima dobro poznatih političkih razloga. Beograd teško može prihvatiti da hrvatski Janaf postane vlasnik dijela NIS-a, bez obzira na činjenicu da bi takvo rješenje srpskoj strani omogućilo nastavak suradnje, izlazak iz sankcija i stabilan rad rafinerije. Politika, nažalost, često pobjeđuje ekonomsku logiku.
Szijártov paradoks: Kako poslati naftu sankcioniranoj kompaniji?
Vrhunac cijele sage koju smo pratili zadnjih tjedana dolazi iz ureda mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijárta. Upravo onaj isti dužnosnik koji je Hrvatsku opetovano nazivao "ratnim profiterom", sada na svom Facebooku obećava da će MOL "povećati isporuke Srbiji nakon stupanja na snagu američkih sankcija protiv srbijanske naftne industrije".
Ovdje se otvara pitanje kako točno Szijárto misli provesti tu "pomoć" kada je NIS dobio američke sankcije? Svaka transakcija s NIS-om potencijalno dovodi MOL u koliziju s američkim sankcijskim režimom. Tko zna, možda mađarski ministar raspolaže nekim ekskluzivnim informacijama o budućim iznimkama, ali ne bi čudilo ni da se radi o praznoj političkoj retorici za točno određene namjene.
Szijártova izjava da "situacija krije vrlo ozbiljne opasnosti ako neka zemlja ovisi o jednom naftovodu, posebno ako dolazi iz Hrvatske" zvuči bizarno u kontekstu Mađarske koja desetljećima ovisi o jednom izvoru – ruskoj nafti – i koja trenutačno pokušava izbjeći diversifikaciju. Ta projekcija vlastitih nedostataka na Hrvatsku klasičan je primjer manipulativne retorike koja se raspada već pri prvoj analizi.
Hrvatska na strateškom raskršću
Janaf se našao na udaru ne zbog tehničke nesposobnosti ili nerazumnih cijena, već upravo suprotno – jer predstavlja jedinu stvarnu alternativu ruskoj nafti za Srednju Europu. I upravo ta činjenica čini ga metom onih koji žele održati status quo.
Hrvatska vlada ispravno brani strateški interes držeći se tri načela: Janaf ostaje u hrvatskom vlasništvu, cijene se određuju prema verificiranoj europskoj metodologiji koja vrijedi za sve jednako, a tehnički kapaciteti su više nego dovoljni i spremni za provjeru od strane neovisnih europskih stručnjaka.
U konačnici, Mađarska želi jeftinu rusku naftu, a ako baš to neće moći do kraja provesti, u cijelom postupku želi postići kontrolu nad tuđom infrastrukturom. Hrvatska pak brani vlastiti strateški interes i nudi rješenja koja su racionalna, ali realno politički neprihvatljiva. Činjenica je da je Janaf pokazao da je sposoban, pouzdan i neophodan. Sad je na Europi da odluči želi li zaista energetsku neovisnost ili daljnju ovisnost o ruskoj nafti, iako se deklarativno svi zalažu za ovu tranziciju. Tehnička pitanja kapaciteta cjevovoda u cijelom tom širem kontekstu samo su paravan za nedostatak prave političke volje.
