Budućnost hrvatske energetike i gospodarstva ogleda se u sektorima geotermalnih izvora, bioplinu, solarnim sustavima i energiji iz otpada, a sve to uz bok sve većoj i važnijoj elektrifikaciji. Dekarbonizacija bez elektrifikacije ne ide, a jako će teško ići i bez obnovljivih plinova. To je na na prvi pogled jako jednostavno izreći jer postoje očiti argumenti (barem za većinu nabrojenih segmenata), ali je zamršeno i kompleksno u Srednjoj Europi i Hrvatskoj to izvršiti (kao uostalom i u cijeloj Europskoj uniji, složit ćemo se, zar ne?). Da, u Hrvatskoj je zamršeno i komplicirano razviti potencijalne energetske projekte u komercijalne projekte od kojih će imati korist lokalna zajednica, država i građani. Činjenica je da imamo velike potencijale, ali...
Postoji barem nekoliko tih 'ali'. Inače bismo mogli pričati da imamo sunca, vjetra, iznimno visok geotermalni potencijal i dosta biomase i još mnogo potencijala u bioplinskim postrojenjima od naših farmera i poljoprivrednih gospodarstava... i samo bismo mogli pričati. No, jedan od tih nekoliko 'ali' još je uvijek strah od nepoznatog iskoraka u novo, 21. stoljeće, od novih i modernih energetskih rješenja i od toga kako će se to uklopiti u našu mrežu, u naše sustave. Još jedan 'ali' proizlazi iz problematike organizacije energetskog sektora. Upravo je on taj koji je najviše bojažljiv prema promjenama i previše konzervativan za globalno 21. stoljeće, kada trebamo koristiti sve resurse i multidisciplinarno ih kombinirati u danom vremenu.
Značenje i važnost energetske tranzicije za hrvatsko i srednjoeuropsko gospodarstvo
Energetska tranzicija kao društvena, socijalna i gospodarska paradigma nije priča koja je osmišljena samo za gospodarski uspješne, pravno stabilne i poduzetnički orijentirane zemlje Zapadne Europe, nego i za zemlje Jugoistočne i Srednje Europe. Energetska tranzicija je skup međusobno uvjetovanih i usklađenih procesa koji se odvija već dva i pol desetljeća u svim dijelovima, segmentima i 'porama' gospodarstva EU-a i hrvatske bi se tvrtke konačno trebale suočiti s tim važnim promjenama i prilagodbi na niskougljično gospodarstvo i resursnu učinkovitost. Hrvatska sa svojim institucijama i tvrtkama ipak pomalo hvata korak u tom procesu, u zadnjih par godina i vrlo uspješno.
Tu su promjene nužne ne samo zbog smanjenja emisija ugljikovog dioksida i niskougljične budućnosti, već zbog toga što je to prilika našim energetskim tvrtkama da krenu u modernizaciju postrojenja i objekata, izgradnju stabilne i održive infrastrukture, okrenu se inovacijama, maknu se od improvizacija i učinkovito ostvare dodanu gospodarsku vrijednost.
Energetskom tranzicijom EU želi postati gospodarski konkurentan drugim dionicima na svjetskom tržištu. Klimatska neutralnost mu je postala najvažniji strateški cilj i ključni iskorak. U tim transformacijama hrvatske tvrtke trebaju uočiti prilike za početak ravnomjernog razvoja pomoću zelene tranzicije i oporavka. Mnogi su zapravo već i počeli mijenjati način svojeg djelovanja, načina rada i razmišljanja pa su vidljivi mali, ali kontinuirani zeleni pomaci. Međutim, mnogima je u Hrvatskoj nepoznato koji su benefiti zelenog oporavka i njegovi mehanizmi djelovanja. Mnogi su nepovjerljivi prema sve većim i ubrzanim promjenama, kao da se boje vlastitog uspjeha. Postoji veliko nepovjerenje u mogućnosti povlačenja sredstava iz fondova EU-a.
Jedan od tih alata je i Mehanizam za pravednu tranziciju. On je najvažnija poluga na putu prema klimatski neutralnom gospodarstvu. U okviru tog Mehanizma 2021. - 2027. mobilizirat će se najmanje 100 milijardi eura ciljane potpore za ublažavanje socioekonomskih posljedica tranzicije u najpogođenijim regijama. Najviše će se izdvajati za regije s višim emisijama ugljika i za one u kojima je velik udio stanovništva zaposlen u industriji fosilnih goriva. To će poduprijeti gospodarsku diverzifikaciju i prenamjenu u područjima u kojima je zapažen veći broj gospodarskih subjekata koji se bave rudarstvom i industrijama s povećanim emisijama ugljika i fosilnih goriva.
Hrvatska je u razdoblju 2021. - 2027. na raspolaganje dobila rekordnu alokaciju europskih sredstava iz Nacionalnog programa oporavka i otpornosti i Europskih strukturnih i investicijskih fondova. U tom smislu imamo povijesnu priliku za bržu dekarbonizaciju gospodarstva u svim sektorima i razvoj svih održivih tehnologija. Bespovratna sredstva su neophodna za financiranje kapitalnih javnih projekata, ali financijski instrumenti omogućavaju veću mobilizaciju i privatnih sredstava pa u konačnici rezultiraju kvalitetnijim i financijski održivijim projektima. Dodatna prilika je korištenje sredstava za tehničku pomoć, od Europske investicijske banke ili iz sredstava ESIF-a, za kvalitetniju selekciju i pripremu većih investicijskih projekata koji bi se financirali iz financijskih instrumenata.
Energetsku tranziciju treba ubrzati
U skladu s time, energetsku tranziciju, koja je promjena paradigme, zbog nas samih treba dići na višu razinu i ubrzati je u što većem opsegu. Zapravo, već se događa velika promjena i što se prije s njom suočimo i krenemo se mijenjati, prije ćemo doći do konačnog cilja - energetske i ekonomske samodostatnosti i veće učinkovitosti. U suštini, i ova nas kriza uči da ne samo moramo diverzificirati opskrbne puteve, već prije svega moramo diverzificirati izvore energije. Drugim riječima, moramo više raditi i bolje se organizirati u novim proizvodnim procesima, tehnologijama i izgradnji novih kapaciteta.
Na primjer, u Hrvatskoj je problem što u cestovnom prometu vozila na dizel i benzin imaju više od 90% udjela na tržištu, što je više nego zabrinjavajuće iz nekoliko razloga. Ali, to je tema koja se provlači već desetljećima i nitko se time ne želi ozbiljno, kvalitetno i strukturirano baviti.
Organizacija i organiziranost energetskog sektora
Hrvatska ima iznimno dugu tradiciju projekata, iskusnih profesionalaca i tvrtki u energetskom sektoru. Prošli mjesec obilježili smo 130 godina od početka rada HE Krka, jezgre prvog cjelovitog elektroenergetskog sustava na tlu Hrvatske, sa sve tri sastavnice - proizvodnjom, prijenosom i distribucijom električne energije, temeljenog na višefaznoj izmjeničnoj struji. Inženjerski genij Vjekoslava pl. Meichsnera i poduzetnički duh i kapital šibenske kapetanske obitelji Šupuk iznjedrili su 28. kolovoza 1895. godine prvi funkcionalni i potpuno zaokruženi komercijalno-tehnološki EES na svijetu. Ujedno je HE Krka prva elektrana u Europi koja je proizvodila izmjeničnu struju, a puštena je u pogon samo tri dana nakon glasovite elektrane pokraj slapova rijeke Niagare u Sjedinjenim Američkim Državama.
U vrijeme prije i nakon 1. svjetskog rata na tlu današnje Hrvatske osnovane su mnogobrojne tvrtke. Tako je došao Siemens koji je promijenio cijelu paradigmu poslovanja i donio inovacije i znanje. Tada djeluju mnogobrojni inovatori, a iz Austrije u Belišće i Osijek dolaze industrijska i energetska postrojenja koja čine tada jednu od najvećih industrijskih zona u Srednjoj Europi. Osijek je na prijelazu 19. u 20. stoljeće bio najveći industrijski grad na tlu današnje Hrvatske, s najviše zaposlenih i najvećim dotokom stanovništva. Nakon 2. svjetskog rata nastaju giganti u europskim razmjerima: Đuro Đaković, HEP, Končar i Naftaplin koji se kasnije spaja s rafinerijama u INA-u. Tada je INA u portfelju imala čak tri rafinerije, što je bio veliki pokazatelj energetske tradicije i tadašnje moći u tom sektoru.
Uvijek smo imali snažne tvrtke u sektorima elektroenergetike i naftnog rudarstva koje su dosta dobro surađivale s postojećim fakultetima i znanstvenim institucijama. Ali, uvijek postoji taj 'ali'.
Danas nam nedostaje vizije i hrabrosti da iskoračimo u svijet energetike 21 stoljeća. Umjesto da samo transferiramo tehnologije i organizacijske procese, trebamo se usuditi da budemo inovativni i hrabriji, da ih sami kreiramo i budemo brži i transparentniji. Treba reći da, gledajući ostale sektore u Hrvatskoj, nismo mi toliko loši u energetici, ali ipak nam nedostaje hrabriji i stručniji vizionarski korak naprijed, uz znanje i sposobnosti. Trebamo pokušati iskoristiti više zelenu tranziciju i europske fondove čije vrijeme polako istječe (npr. za NPOO istječe već 30. lipnja sljedeće godine).
Ponekad mi se čini kao da neprestano iznova čitam Krležin 'Povratak Filipa Latinovicza' i stalno vidim tu Filipovu nesigurnost koja ga je obilježila. Stoga moramo čvršće iskoračiti u 21 stoljeće i biti inovativniji i kreativniji. Sjećam se kako je akademik Božo Udovičić još devedesetih rekao: "Umjesto transfera tehnologija i uvoza električne energije trebamo graditi nova proizvodna postrojenja, nove temeljne energane."
I za kraj
Ministarstvo gospodarstva nedavno je osnovalo Vijeće za energetiku. To je jako zanimljiv i simpatičan potez, ali samo ako se ministar ozbiljno i koncentrirano posveti radu i vođenju tog Vijeća. U posljednje vrijeme vidimo naznake njegove organizacijskih inovativnosti, ali, opet taj 'ali'... U Hrvatskoj nije ništa nimalo jednostavno napraviti. Držimo fige ministru jer ga svi pomno promatramo i pratimo i nadamo se da će u svojem mandatu barem malo ublažiti probleme s kojima se susrećemo.
Bez obzira na sve, čarolija energetske tranzicije za energetske kompanije u Hrvatskoj se ipak događa, ako možda ne baš za sve, onda za one koje su predvodnici svojih industrija i proizvodnih sektora. Ciljevi održivog razvoja - dekarbonizacija, bioekonomija i kreativne industrije postaju obvezni pojmovi u njihovim vizijama i poslovanju. No, i dalje ostaje pitanje možemo li sada iskoristiti sve mogućnosti koje postoje u Hrvatskoj i potencijalnu 'princezu' pretvoriti u 'kraljicu' industrijske zelene niskougljične Europe?
I da, svakako smanjiti sve te 'ali'...
