Nedavna američka vojna operacija u Venezueli završila je brzim zarobljivanjem predsjednika Nicolása Madura i trenutačnim preuzimanjem kontrole nad državom. Donald Trump odmah je najavio kako će američke naftne kompanije "ući, uložiti milijarde dolara i popraviti jako lošu infrastrukturu". Retorika je glasna, ambicije su monumentalne, a tržište nafte? Ono se baš i nije nešto pretjerano uzburkalo. Cijene nafte ostale su stabilne, bez dramatičnih pomaka. Nije bilo nikakve panike, a analitičari konsenzusom procjenjuju utjecaj kao "skroman", i to u najboljem slučaju. Za državu koja ima najveće potvrđene rezerve nafte na svijetu - impresivnih 303 milijarde barela - to je začuđujuće mirna reakcija. Osim ako ekonomska realnost nije puno složenija od političke naracije.
Tržište koje ne treba spašavanje
Globalno tržište nafte trenutačno je u stanju koje se teško može nazvati krizom. Baš suprotno. International Energy Agency predviđa prekomjernu ponudu od 3,84 milijuna barela dnevno za 2026. godinu - to je gotovo 4% globalne potražnje. OPEC+ već mjesecima pokušava vratiti dio proizvodnje na tržište nakon godina dobrovoljnih rezova, američka proizvodnja dosegla je rekorde, a novi kapaciteti dolaze iz Brazila, Gvajane i Argentine. U tom kontekstu, Venezuela proizvodi 860.000 do 1,1 milijun barela dnevno - manje od 1% globalne proizvodnje. Čak i potpuni prekid venezuelanskog izvoza ne bi puno utjecao na tržište koje već pliva u viškovima.
TD Securities ocjenjuje da bi bilo kakvi privremeni prekidi u ponudi bili lako apsorbirani trenutačnom prekomjernom ponudom, osobito zato što je dio venezuelanske nafte ionako završavao u kineskim strateškim zalihama. Dakle, postavlja se logično pitanje: ako tržište ne treba venezuelansku naftu danas, zašto bi je trebalo sutra?
Je li Kina zaista gubitnik?
Jedna od naracija koja kruži medijima je kako američka intervencija predstavlja težak udarac Kini, tobože ovisnoj o venezuelanskoj nafti. Brojke, međutim, govore sasvim drugu priču. Kina je 2025. godine uvozila između 389.000 i 642.000 barela dnevno iz Venezuele - ovisno o izvoru podataka i metodologiji praćenja (veći dio venezuelanske nafte se "prerušava" kroz treće zemlje). No čak i uz najoptimističniju brojku, to predstavlja samo 4 do 4,5% ukupnog kineskog uvoza nafte. Za usporedbu, Kina iz Rusije i Saudijske Arabije uvozi višestruko veće količine.
Štoviše, podaci pokazuju kako je Kina svjesno držala venezuelanski udio relativno niskim. Tijekom 2024. godine, 40% venezuelanskog izvoza išlo je u Kinu, ali nakon Trumpovog dolaska na vlast početkom 2025., taj udio je porastao na 60-80% - ne zato što je Kini bila prijeko potrebna, već zato što nitko drugi nije htio kupovati. Kina je bila kupac posljednje instance, ne strateški partner.
I još važnije: Kina je tijekom 2025. akumulirala strateške zalihe između 500.000 i 1 milijun barela dnevno. Imaju dovoljno rezervi da apsorbiraju bilo kakav prekid venezuelanskih isporuka bez trzavica. Nekoliko dana nakon intervencije, Reuters javlja kako kineski prerađivači već prebacuju nabavu na iransku naftu, pokazujući koliko je lako zamijeniti venezuelanske barele.
Izvor: Jenson / Shutterstock
Kineski adut koji se previđa
Naravno, i situacija u trenutačno vrlo nestabilnom Iranu može vrlo brzo završiti nepovoljno po Kinu. No postoji itekako bitna činjenica - dok Amerika izvodi vojnu operaciju radi nafte, Kina gradi energetski sustav koji tu istu naftu čini sve manje relevantnom.
Brojke su spektakularne: tijekom 2025. godine, Kina je dodala približno 287 gigavata solarne energije i više od 100 gigavata vjetroelektrana. Do kraja studenog 2025., ukupni kapacitet od vjetra i Sunca dosegao je 1,71 teravat (1,13 teravata solarne i 0,58 teravata vjetroelektrana), što predstavlja značajan rast u odnosu na 1,4 teravata krajem 2024. godine.
Što to znači za naftu? Kina aktivno smanjuje ovisnost o fosilnim gorivima upravo u trenutku kada Amerika uvodi vojsku u drugu državu kako bi osigurala pristup... fosilnim gorivima. Neka svatko prosudi je li to genijalni potez ili zabrinjavajuća strateška kratkovidnost.
Najkompleksnija nafta za vađenje
Uz sve navedeno, ostaje fundamentalni problem: venezuelanska nafta je najkompleksnija i najskuplja za vađenje i preradu od svih velikih rezervi na svijetu.
Prvo, iznimno je gusta, uz viskoznost sličnu katranu. Da bi se uopće izvukla, potrebne su injekcije pare pod tlakom i električne pumpe na dubini do kilometar. Jednom izvučena, ne može se niti transportirati jer je pregusta. Mora se razrijediti lakim kondenzatima ili naftom, pa tek tada postaje mješavina koja se može voziti tankerima.
Drugo, ima 4-6% sumpora (ekstremno "kisela" nafta) s visokim udjelom vanadija i drugih metala. Zato je ova nafta korozivna - uništava katalizatore, razjeda cjevovode, zahtijeva specijalizirane materijale otporne na kemijsko trošenje. Oprema se mora češće mijenjati, što znači stalna kapitalna ulaganja samo za održavanje proizvodnje.
Samo ograničen broj rafinerija na svijetu može prerađivati takvu naftu, i to uz značajno veće troškove. Rezultat: venezuelanska nafta se prodaje s popustom od 7 do 10 dolara po barelu u odnosu na američki WTI. Država ima najveće rezerve nafte na svijetu, ali su bareli vrijedni manje od svih ostalih.
Kako popraviti infrastrukturu
Trump obećava kako će američke kompanije "ući i popraviti infrastrukturu". Procjene analitičara su puno trezvenije. PDVSA, venezuelanska državna naftna kompanija, priznaje da njezini cjevovodi nisu obnavljani desetljećima. Stručnjaci procjenjuju kako je potrebno između 100 i 110 milijardi dolara samo da bi se proizvodnja vratila na razinu od 3 do 3,5 milijuna barela dnevno iz kasnih 1990-ih godina. Vremenski okvir: najmanje desetljeće, po najpovoljnijim scenarijima.
Kratkoročno, uz idealne uvjete i ogromna ulaganja, Venezuela bi možda mogla dosegnuti 2 milijuna barela dnevno za godinu ili dvije. Ali čak i to je optimistično, jer pretpostavlja političku stabilnost, miran prijelaz vlasti i sigurno poslovno okruženje - ništa od toga nije zajamčeno u državi koja je upravo doživjela "specijalnu vojnu operaciju".
Tu je i problem "odljeva mozgova". Milijuni Venezuelanaca napustili su zemlju tijekom Madurove vladavine, uključujući velik broj inženjera i stručnjaka za naftnu industriju. Tu ekspertizu ne možete kupiti novcem, morate je godinama graditi.
Uostalom, i Chevron, jedina američka kompanija koja trenutačno radi u Venezueli, i to s ograničenom dozvolom Ministarstva financija, dobro pamti kako su ih Chávez i Maduro otjerali iz projekata 2007. godine, oduzevši milijarde dolara vrijedne investicije.
Teksaški poučak
Uz navedeno, Trumpova intervencija otkriva i ekonomski paradoks koji je ovih dana naglasio i Yanis Varoufakis, bivši grčki ministar financija i ekonomski stručnjak. Obnovljena proizvodnja venezuelanske nafte koristila bi rafinerijama Meksičkog zaljeva (ili Američkog, kako ga odnedavno zovu u SAD) koje su dizajnirane za preradu te teške nafte, ali bi mogla devastirati male proizvođače iz Teksasa.
Teksaški proizvođači iz škriljevaca, naime, imaju break-even cijenu oko 60 dolara po barelu. Priljev jeftine venezuelanske nafte na prezasićeno tržište mogao bi gurnuti cijene ispod te granice. Broj aktivnih platformi u Teksasu već je pao za 15% ove godine. Vojna intervencija mogla bi pomoći velikim rafinerijama, ali ugroziti manje proizvođače koji su bili stup "energetske neovisnosti" o kojoj Trump govori.
Ipak, ostaje da se vidi što će biti, najnovije vijesti baš u trenutku pisanja ovog teksta govore kako venezuelanska nafta postiže za 30% višu cijenu otkako je prodaju Amerikanci. Tako se barem pohvalio američki ministar energetike Chris Wright, ali pitanje je hoće li te cijene biti dugoročno održive.
Također, posve je moguće da tih 30% nije rezultat tržišne genijalnosti, već puka eliminacija "sankcijskog popusta". Venezuelanska nafta više ne mora putovati pod lažnim zastavama, preko mutnih posrednika i tajnih pretovara na otvorenom moru koji su gutali profit.
Geopolitika umjesto ekonomije
Što onda objašnjava vojnu operaciju ako ekonomski razlozi ne stoje?
Objašnjenje leži u činjenici da Venezuela nije postala vojna meta (samo) zbog nafte koju proizvodi, već prije svega zbog strateške pozicije, odnosa s Kinom, Rusijom i Iranom, te geopolitičke simbolike. Trumpova administracija otvoreno govori o "nation-building modu" i vraćanju američkog utjecaja u regiji koju smatra svojim "dvorištem".
Nafta je narativ koji se dobro prodaje domaćoj publici, ali nije primarni motiv. Da jest, brojke bi bile drukčije. Tržište bi reagiralo drukčije. Investitori bi prihvatili priču. Umjesto toga, vidimo skepticizam analitičara, opreznost kompanija i tržište koje ostaje ravnodušno.
Opasan presedan
Pravi problem zapravo nije ekonomski - globalno tržište nafte za sada apsorbira ovaj šok bez problema – nego presedan koji je postavljen ovom intervencijom. Američka vojna intervencija u suverenu državu, bez mandata UN-a, s ciljem preuzimanja kontrole nad prirodnim resursima, poručuje svijetu jasnu poruku: međunarodno pravo vrijedi dok god odgovara interesima najjačeg.
Za energetsku sigurnost, to je opasna poruka. Ako vojnu silu možete upotrijebiti za naftu u Venezueli, zašto ne i drugdje? Iran, s kojim se otvoreno flertuje kao sljedećom metom, ima puno više nafte i puno bolju infrastrukturu.
Tako dolazimo do svojevrsnog paradoksa jer američka intervencija radi osiguranja energetskih resursa itekako može ubrzati globalni odlazak od tih istih resursa. Prve reakcije i vrlo konkretni potezi već se događaju.
O samoj Kini i nevjerojatnom dodavanju praktički jednog gigavata obnovljivaca svakog dana u njihovu električnu mrežu – što je ekvivalent jedne nuklearne elektrane – više manje znamo sve. No pomalo ispod radara promjene se dešavaju i u našem europskom dvorištu. EU je tako prije nekoliko dana konačno sklopio dugoočekivani dogovor s Kinom oko minimalne uvozne cijene njihovih električnih vozila. Potpuno je jasno zašto baš sada. Europa ovim potezom svakako želi osigurati stabilnu opskrbu jeftinijim (ali ne nepošteno jeftinim) električnim vozilima kako bi ostvarila ciljeve zelene tranzicije. Uz to, dogovor s Kinom služi i kao štit protiv neizvjesne trgovinske politike SAD-a pod Trumpovom administracijom, kao uostalom i mogućih ekonomskih posljedica teritorijalnih aspiracija kao što je slučaj s Grenlandom, jačajući europsku energetsku neovisnost. No, to je tek početak, a takvih poteza nesumnjivo će biti sve više i više, što, uostalom, pokazuje i najnoviji carinski sporazum Kanade i Kine kojim će kineski električni automobili postati znatno jeftinija opcija od, primjerice, američke Tesle.
