U određenim se razdobljima činilo da je u središtu pažnje samo plin, klimatska politika ili obnovljivi izvori, ali je nafta cijelo vrijeme ostala temelj globalnog energetskog i geopolitičkog poretka. Danas, u kontekstu zaoštravanja odnosa oko Venezuele i Irana, to postaje još vidljivije. Svaka eskalacija u državama s velikim naftnim rezervama odmah se reflektira na cijene, sigurnost opskrbe i političke odluke velikih sila. Venezuela je klasičan primjer kako se energija i geopolitika isprepliću. Riječ je o državi s najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu, ali i s dugotrajnom političkom i ekonomskom krizom, sankcijama, slomljenom infrastrukturom i ovisnošću o vanjskoj tehnologiji i kapitalu. Tko kontrolira te rezerve, utječe na globalnu ponudu, na mogućnost zamjene ruske nafte, na cjenovne cikluse i na prihode država koje žive od izvoza.
Nafta nikada nije izašla iz prvog plana
Iran je drugi, jednako važan stup te energetsko geopolitičke slagalice. Kao veliki regionalni igrač na Bliskom istoku, član Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) i povijesno značajan izvoznik, Iran je godinama pod složenim paketima sankcija. Svaka napetost u vezi s iranskim nuklearnim programom, sukobima preko posrednika ili sigurnošću plovidbe kroz Hormuški tjesnac odmah se odražava na percepciju rizika i na cijene nafte. Iran je ujedno i primjer kako se naftna geopolitika danas odvija u višeslojnom okruženju. Tu su američki i europski interesi, interesi zaljevskih monarhija, te sve veća prisutnost Kine i Rusije kao partnera koji pokušavaju zaobići sankcije Zapada i iskoristiti iransku naftu za vlastite strateške ciljeve. U tom kontekstu, Iran ostaje potencijalni 'tajni ventil' globalne ponude. Ako se sankcije ublaže, nafta može brže doći na tržište, ako se pooštre, rizik od poskupljenja raste.
Šira geopolitička situacija pokazuje da se oko Venezuele i Irana ne vodi samo borba za naftu kao robu, nego za kontrolu nad političkom težinom koju nafta nosi. Velike sile nastoje osigurati da ključni proizvođači ostanu unutar njihovih interesnih sfera, bilo kroz direktan utjecaj, bilo kroz sankcije i izolaciju. Istodobno, zemlje koje ovise o prihodima od nafte sve više osjećaju pritisak energetske tranzicije. Deklarativno se govori o smanjenju fosilnih goriva, ali proračuni još desetljećima ovise o izvozu barela. Zato je u mnogim državama paradoks jer s jedne strane žele iskoristiti što veći dio rezervi dok je potražnja jaka, s druge strane suočene su s pritiscima da smanjuju emisije i prilagođavaju se 'zelenoj' budućnosti. Ta napetost stvara dodatnu nestabilnost i pojačava važnost svakog konflikta, sankcija ili dogovora oko nafte.
Može se reći da današnje krize oko Venezuele i Irana samo ogoljuju ono što je stalno prisutno, a to je da nafta ostaje središnji faktor moći i ranjivosti u globalnom poretku. Dok god je svijet ovisan o milijunima barela dnevno za kretanje roba, ljudi i vojski, nafta će biti u prvom planu, i kad je se izravno spominje, i kad se o njoj šuti, ali njene cijene i tokovi određuju koliko će koja država imati političkog prostora, ekonomske stabilnosti i sigurnosti. U tom smislu, nafta danas nije 'ponovno' došla u prvi plan, ona nas nikada nije ni napustila, samo nas povremeno podsjeti koliko je ključna kad kriza izbije baš u Venezueli ili Iranu.
Cijene plina lete u nebo
Kada je pak riječ o tržištu plina, dugotrajno hladno razdoblje i vremenske neprilike početkom godine ponovno su pokazali koliko je ono ranjivo na kombinaciju meteoroloških i strukturnih čimbenika. Nakon nekoliko mirnijih sezona, europske cijene plina snažno su porasle. Referentna burza plina TTF dosegnula je najviše razine u zadnjih nekoliko mjeseci, uz dvoznamenkasti tjedni rast. Tome su pridonijeli pojačana potrošnja za grijanje, slabiji učinci energije iz vjetra i Sunca u dijelu razdoblja te ubrzano pražnjenje skladišta, koja su se spustila znatno ispod uobičajenog sezonskog prosjeka.
Europa ovaj put u krizu ulazi s drukčijom strukturom opskrbe nego prije nekoliko godina. Dotok ruskog plina preko Ukrajine praktički je prestao, a ukupni uvoz iz Rusije drastično je smanjen pa se europsko tržište u velikoj mjeri oslanja na ukapljeni prirodni plin (LNG), prvenstveno iz Sjedinjenih Američkih Država, ali i iz Katara i drugih dobavljača. To znači da na europsku cijenu plina sve više utječu globalni čimbenici: cijena LNG-ja na svjetskom tržištu, potražnja u Aziji i eventualni tehnički ili vremenski problemi u izvoznim terminalima. Kad hladnoća istodobno pogodi Europu i ključna izvozna područja, konkurencija za iste brodove s LNG-jem naglo raste, a cijena u Europi skače osjetljivije nego u doba dominantnog cjevovodnog plina.
I u SAD-u vremenski ekstremi povremeno znatno utječu na tržište plina, iako je polazišna točka drukčija zbog obilne domaće proizvodnje iz škriljevca. Zimske oluje i dugotrajni valovi hladnoće povećavaju potrošnju za grijanje i mogu remetiti proizvodnju i transport, osobito ako zahvate plinska polja ili izvozne terminale za LNG na obali Meksičkog zaljeva. Tada dio kapaciteta privremeno ispada iz pogona, što kratkoročno podiže američku cijenu i može smanjiti raspoloživi izvoz LNG-ja prema Europi, pa se efekti prelijevaju na TTF i druga europska čvorišta.
Za Hrvatsku, koja je čvrsto vezana uz europsko tržište, ovakvi skokovi cijena imaju neposredne posljedice. Domaća proizvodnja plina pokriva tek manji dio potreba pa se ostatak namiruje preko terminala na Krku i interkonekcijama sa susjednim zemljama, gdje je referentna vrijednost upravo TTF. Kad TTF snažno poraste, raste i cijena uvoznog plina, što s vremenskim odmakom ovisnim o ugovorima i regulaciji utječe na troškove opskrbljivača, industrije i kućanstava. Skladište plina Okoli i domaća proizvodnja ublažavaju dio udara, ali ne mogu u potpunosti neutralizirati volatilnost na veleprodajnom tržištu. Zato aktualni val poskupljenja ponovno potvrđuje da je, uz kratkoročne intervencije i zaštitu najranjivijih potrošača, dugoročno ključno ulagati u diversifikaciju izvora, povećanje skladišnih kapaciteta plina i razvoj domaćih niskougljičnih projekata, od geotermi do energetske učinkovitosti kako bi se smanjila izloženost budućim krizama.
Važnost skladištenja plina
Podzemno skladište plina u Okolima radi prema nominacijama, tj. željama i potrebama korisnika - zakupaca skladišta, tako da nema nikakvu ingerenciju nad zapunjenosti skladišta. Dakle, PSP kao državna tvrtka postavljena je na način da, ako korisnici žele isprazniti skladište, to i mogu, kada god i koliko žele. S druge strane zbog sigurnosti opskrbe Europska unija je donijela uredbu koja propisuje da na određene datume skladište mora imati određen postotak zapunjenosti (jedan od njih je 1. studenoga i zapunjenost 90%). Zbog proširenja kapaciteta terminala za LNG (tada nije radio), Okoli su već 1. rujna prošle godine na zahtjev korisnika započeli s povlačenjem plina. Do 1. studenoga skladište je bilo već poluprazno, a ne na 90% kao sto je europska uredba zahtijevala. U takvim slučajevima treba reagirati resorno ministarstvo zbog sigurnosti opskrbe te zaustaviti daljnje povlačenje plina iz skladišta. Naravno, postoji mogućnost dobave plina preko interkonekcija, ali opet se postavlja pitanje njegove dostupnosti u kriznim situacijama (npr. dugotrajno hladno vrijeme) i cijena dobave.
Tu je i projekt drugog skladišta plina, u Grubišnom Polju. Kako bi se postojeće polje prenamijenilo u skladište plina za vršnu potrošnju, iz njega je dosad proizvedeno preko 150 milijuna m3 plina. Pretpostavljam da se taj plin računa u bilanci skladišta plina Okoli i trebao bi, po mojem mišljenju, postati strateški volumen u nužnim kriznim situacijama, poglavito sada kada se razmjeri geopolitičkih preslagivanja nepredvidivi. Dok država mora osigurati sigurnost opskrbe plinom, zakupci skladišnog prostora imaju drugačiji interese, a to je zarada što je i legitimno. Međutim, bitno je definirati strateške zalihe plina ispod kojih nije moguće daljnje povlačenje istoga iz skladišta.
Ništa bez domaće proizvodnje
Moram se osvrnuti i na istraživanje i proizvodnju nafte i plina u Hrvatskoj. U kompanijama koje se bave njihovim istraživanjem i proizvodnjom najvažniji je tzv. koeficijent obnove rezervi koji govori kolike su nove rezerve pronađene u odnosu na proizvedene količine u određenom periodu i to predstavlja najveću vrijednost kompanije. Da bi obnova rezervi bila što veća, potrebne su stalne istraživačke aktivnosti (izrada novih bušotina na temelju suvremenih geofizičkih mjerenja). Svjesni smo da su naša proizvodna polja u zreloj fazi eksploatacije i u velikoj mjeri su iscrpljena, ali primjenom novih metoda istraživanja i reinterpretacijom postojećih bušotinskih podataka te primjenom novih tehnologija, moguća su i nova otkrića, možda na većim dubinama, ali ne očekivajući spektakularne rezultate. Šteta što zakonska regulativa ne obvezuje kompanije da dio svoje dobiti moraju uložiti u istraživanje i razvoj.
Unatoč relativno malim udjelima, domaća polja imaju važnu ulogu u sigurnosti opskrbe, posebno kod plina. Trenutačno domaća proizvodnja nafte zadovoljava oko 15% naših potreba, dok je domaća proizvodnja plina na razini 25 - 30% potreba. Generalno domaći barel nafte i plina je višestruko jeftiniji od uvoznog te kompanije tako ostvarenu dobit mogu investirati u nove projekte.
Izazovi geotermalne energije
Istodobno, imamo dokazano veliki geotermalni potencijal u području Panonskog bazena, koji je nažalost, do sada bio slabo korišten. Osim svijetlih primjera poput iskorištavanja geotermalne energije za grijanje staklenika, sportsko-rekreacijskih objekata ili prve geotermalne elektrane Velika 1, do unatrag nekoliko godina nije postojala sustavna strategija na razini države za iskorištavanje postojećeg geotermalnog potencijala. Formiranjem i ekipiranjem Agencije za ugljikovodike i stručnom podrškom Ministarstva gospodarstva te korištenjem sredstava iz dostupnih europskih fondova, situacija se popravila. Također, najava novog zakona koji će jasnije definirati područje istraživanja i proizvodnje georesursa dodatno će ubrzati razvoj i realizaciju geotermalnih projekata.
Za razliku od iskorištavanja plitkih geotermalnih resursa, iskorištavanje dubljih geotermalnih resursa zahtjeva veća financijska ulaganja kao i naftno-geološka znanja i iskustva koje Hrvatska svakako ima s obzirom na višedesetljetnu tradiciju eksploatacije ugljikovodika na kopnu i moru. Investicije u istraživanje i eksploataciju geotermalnih resursa, koje provode domaće i strane tvrtke te lokalne zajednice pokazuju atraktivnost korištenja geotermalnih izvora. Međutim, za proizvodnju električne energije nužno je definirati adekvatnu kvotu kroz Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan radi daljnjeg razvoja ovog resursa i donošenje tržišnih premija (potpora) radi poticanja proizvodnje električne energije iz geotermalnih izvora. Trenutačni zastoj u donošenju takvih odluka odvraća investitore u daljnjim razradama geotermalnih projekata.
Novi razvojni potencijali
Nedavno osnivanje tvrtke Geoenergija razvoj predstavlja važan zaokret u hrvatskom pristupu georesursima i energetskoj politici. Prvi put država ne ostaje samo regulator, nego stvara vlastiti operativni instrument koji može aktivno sudjelovati u istraživanju i proizvodnji nafte, plina i obnovljivih izvora. Time se šalje jasna poruka da Hrvatska želi strateški upravljati svojim geološkim potencijalom, od ugljikovodika do obnovljive geoenergije i budućih projekata skladištenja ugljikovog dioksida, umjesto da ključne odluke i dobit prepusti isključivo stranom kapitalu.
Za naftnu i plinsku struku to otvara dodatnu mogućnost razvoja karijere. Uz postojeće kompanije na našem tržištu, pojavljuje se novi, državno kontrolirani akter koji može preuzimati kompleksne istraživačke projekte, uključujući one u inozemstvu (poput Kazahstana), ali i domaće projekte vezane uz geoenergiju. Posebna vrijednost takvih projekata jest u tome što stvaraju referencu i znanje koje se može koristiti i uz pomoć visokoškolskog obrazovanja.
Strateški gledano, osnivanje Geoenergije razvoj znači i da je država spremna preuzeti dio istraživačkog rizika. Ako taj teret barem djelomično preuzme državni poslovni subjekt, lakše je privući kvalitetne partnere, zadržati veći dio dodane vrijednosti i istodobno osigurati da se projekti odvijaju u skladu s nacionalnim interesima, okolišnim ciljevima i dugoročnom energetskom strategijom. To je i snažna poruka mladim generacijama da država računa na domaće znanje i spremna je stvoriti okvir u kojem se to znanje razvija i koristi. Za kadrove s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, ova promjena potvrđuje da naša struka ima dugoročnu perspektivu. Ugljikovodici će i dalje biti prisutni, ali sve više u kombinaciji s geotermama, projektima skladištenja plina i CO2, razradom novih ležišta itd.
Geoenergija razvoj može postati mjesto gdje se ta 'stara' i 'nova' energetika susreću, gdje se, npr. iskustvo iz bušenja i eksploatacije nafte i plina primjenjuje na bušotine za geotermu, gdje se znanje o ležištima koristi za podzemno skladištenje plina, a geološka i naftaška struka dobivaju mogućnost rada na projektima koji direktno doprinose energetskoj sigurnosti Hrvatske. U tom smislu, osnivanje takve tvrtke nije samo administrativni čin, nego signal da geološka građa i ljudi koji ju razumiju ostaju u središtu hrvatske energetske budućnosti.
Prilike za budućnost za hrvatske stručnjake
Današnji svijet sve je više ovisan o geoenergiji, vodi i mineralnim sirovinama i zato se pred kadrovima s našeg Fakulteta otvara iznimno širok spektar prilika, danas i u desetljećima koja dolaze. Iako se nafta i plin nalaze pod pritiskom energetske tranzicije, potrebe za stručnjacima koji prepoznaju važnost čvrstih i energetskih mineralnih sirovina u energetskoj tranziciji više su nego velike. Za buduće naftaše i geologe i dalje postoje izvrsne mogućnosti u klasičnom istraživanju i proizvodnji nafte i plina, u Hrvatskoj i svijetu, od rada u kompanijama - operatorima, servisnim i kompanijima koje se bave skladištenjem i transportom plina (metana, vodika), LNG-ja i novih geotermalnih projekata. Rudari su povezani s kritičnim mineralnim sirovinama koje su nužne za skladištenje energije i, npr. elektromobilnost. Naše struke pritom sve više postaju 'inženjerstvo geoenergije'.
Energetska i zelena tranzicija ne ukida potrebu za naftašima, geolozima i rudarima, nego im mijenja fokus. Geotermalna energija, skladištenje CO2 u geološke formacije, razvoj i recikliranje mineralnih sirovina za baterije i obnovljive izvore, sanacija starih odlagališta, zaštita podzemnih voda, sprječavanje gradnje na rizičnim terenima, cestogradnja, sve su to rastuća područja u kojima 'klasične' kompetencije diplomanata RGN-a postaju strateška prednost.
