Kad su 28. veljače američki i izraelski projektili pogodili Teheran, prvi signal nije stigao s radarskih ekrana, nego s burzovnih. Brent sirova nafta skočila je dvoznamenkasto u roku od sati, a do sredine ožujka prešla je 100 dolara po barelu, razinu nezabilježenu od ruske invazije na Ukrajinu 2022. No prava lekcija ovog rata ne piše se u koordinatama pogođenih ciljeva, već u tjesnacima, cjevovodima i valutama kojima se nafta plaća.
Operacija Epic Fury imala je deklarirane ciljeve: uništiti iranski nuklearni i raketni program te potaknuti promjenu režima. No energetska dimenzija konflikta ne zahtijeva konspirativno čitanje, dovoljno je pogledati kartu. Kroz Hormuški tjesnac dnevno prolazi oko 20 milijuna barela nafte, što čini otprilike petinu globalne potrošnje. Iranski Revolucionarni gardisti zatvorili su tjesnac početkom ožujka, napali desetak brodova i efektivno zaustavili tankerski promet. Stotine brodova usidrilo se izvan tjesnaca čekajući razrješenje situacije koja nema presedana u modernoj pomorskoj povijesti.
Ekonomski učinak bio je trenutačan i brutalan. Cijena benzina u SAD-u porasla je za više od 50 centi po galonu. IEA je koordinirao dosad najveće otpuštanje strateških rezervi (400 milijuna barela) što pokriva tek dvadesetak dana uobičajenog prometa kroz Hormuz. Goldman Sachs povisio je procjenu vjerojatnosti recesije, Oxford Economics modelirao je scenarij u kojem nafta na 140 dolara gura eurozonu, Veliku Britaniju i Japan u recesiju. Katar je zaustavio proizvodnju LNG-a nakon iranskog napada na postrojenja u Ras Laffanu. Kuvajt je proglasio višu silu. Dubai, do jučer raj influencera, pretvorio se u destinaciju iz koje se evakuiraju državljani.
Arhitektura petrodolara
No rat u Iranu ne postoji u vakuumu. Kad se poveže s američkom intervencijom u Venezueli od 3. siječnja, uhićenjem Madura i preuzimanjem kontrole nad naftnom industrijom zemlje s najvećim dokazanim rezervama na svijetu, ocrtava se širi obrazac. Obje zemlje imaju nešto zajedničko osim autoritarnih režima: obje su aktivno prodavale naftu mimo dolarskog sustava, Venezuela u juanima i kroz barterske aranžmane s Kinom i Rusijom, Iran putem flotila u sjeni koje zaobilaze sankcije. Obje su otvoreno dovele u pitanje arhitekturu petrodolara, sustava iz 1974. koji obvezuje da se nafta globalno trguje u američkoj valuti, čime se održava strukturalna potražnja za dolarom i omogućuje SAD-u jeftino zaduživanje.
Analitičari poput argentinskog stručnjaka za međunarodne odnose Gabriela Merina izravno povezuju ove intervencije sa strategijom usporavanja dedolarizacije i očuvanja kontrole nad globalnom opskrbom naftom. Ne treba nekritički prihvatiti tu tezu - motivacije su uvijek višeslojne - ali činjenica da se u oba slučaja radi o državama koje su eksplicitno izlazile iz dolarskog sustava energetske trgovine zaslužuje ozbiljnu analizu.
Kina je u svemu tome ključni igrač, ali ne nužno najugroženiji. Peking je još tijekom siječnja i veljače masovno punio strateške rezerve. Procjene govore o 1,2 milijarde barela uskladištene sirove nafte, dovoljno za otprilike 108 dana uvoza. Oko 40 posto kineskog uvoza nafte prolazi kroz Hormuz, ali Kina ima i strukturalnu zaštitu od recentnih događaja: ubrzanu tranziciju prema električnim vozilima, masivan rast solarnih i vjetroelektrana, te mogućnost preusmjeravanja nabave prema Rusiji, koja već pokriva 17 posto kineskog uvoza.
Prema analizama Columbia Centra za globalnu energetsku politiku, prolongirani prekid LNG uvoza mogao bi učiniti i plinovod Power of Siberia 2 iz Rusije privlačnijim za Peking.
U potrazi za alternativom
No upravo tu se skriva paradoks koji bi trebao zabrinuti stratege u Washingtonu. Mnogima je promakao recentni Iranski prijedlog da se tjesnac djelomično otvori za tankere koji plaćaju u kineskim juanima, a koji je ovih dana potvrđen CNN-u od strane visokog iranskog dužnosnika. To je bez sumnje najizravniji napad na petrodolar u 52 godine njegova postojanja. Napad koji nije ispaljen iz lansera, nego iz pregovaračke pozicije kontrole nad najvažnijim energetskim prolazom na svijetu.
Ako uvoznici (ili barem dio njih) pristanu na juanske uvjete da bi osigurali naftu, pri čemu Japan, Južna Koreja i Indija nemaju luksuz čekanja, strukturalna potražnja za dolarom počinje se urušavati upravo ondje gdje je najvažnija.
Ironija je duboka: vojna operacija koja je, barem djelomično, mogla biti motivirana očuvanjem dolarskog sustava mogla bi proizvesti upravo suprotno. Rat je stvorio uvjete u kojima Iran može tržištu ponuditi izbor između nestašice i dedolarizacije. Kina već prima iranske tankere koji prolaze tjesnacem dok su svi ostali zaustavljeni. Razdvajanje energetskog tržišta - juanski koridor za jedne, dolarsko čekanje za druge - više nije samo teorijska mogućnost, nego operativna stvarnost sredine ožujka 2026.
Sve to, naravno, ne znači da petrodolar umire preko noći. Juan nije slobodno konvertibilan, kineska financijska tržišta nemaju dubinu i likvidnost američkih, a 59 posto globalnih deviznih rezervi još je uvijek u dolarima. Ali smjer je jasan: svaka nova sankcija, svaka nova intervencija u naftno bogatoj državi, svako novo zatvaranje financijskog pristupa putem SWIFT-a gura još jednu zemlju da traži alternativu.
Ono što se odvija u Hormuškom tjesnacu jest, u konačnici, priča o tome kako se energija, valuta i vojna sila isprepliću u jednu neraskidivu cjelinu. Tko kontrolira naftu, utječe na novac. A tko kontrolira tjesnac, utječe na naftu. Pitanje koje će definirati nadolazeće desetljeće, nije nužno tko ima jaču mornaricu, nego čija valuta stoji na tovarnom listu. Ulozi su veliki, odgovori za sada nisu poznati, no da više ništa neće biti kao prije – to je sasvim sigurno.
