Hrvatski elektroenergetski sustav ulazi u novu fazu razvoja. Nije dovoljno samo povećavati udio obnovljivih izvora energije - ključno pitanje postaje kako tu energiju zadržati, optimirati i iskoristiti u pravom trenutku. Upravo tu na scenu stupaju baterijske pohrane, tehnologija koja iz statusa dodatka prelazi u status nužnosti.
Interes investitora ne ostavlja prostora za dvojbe: više od 1 GW projekata baterijskih sustava nalazi se u različitim fazama razvoja, što ovu tehnologiju svrstava među najatraktivnije segmente energetskog tržišta u Hrvatskoj. Paralelno s time, Europska unija bilježi dvanaestu uzastopnu godinu rasta baterijskih kapaciteta, s više od 77 GWh u instaliranim sustavima. Hrvatska, međutim, još uvijek hvata korak. U tom smislu, cilj od 250 MW baterija instaliranih do 2030. godine prema Nacionalnom energetskom i klimatskom planu Republike Hrvatske više je nego skroman.
Baterijska pohrana energije - rješenje za probleme u energetici
Razlog je jednostavan. Obnovljivih izvora je sve više, osobito solarnih (više od 400 MW godišnje) i vjetroelektrana. Međutim, njihova proizvodnja ovisi o vremenskim uvjetima, dok potrošnja ima vlastitu dinamiku. Bez mogućnosti skladištenja, višak energije postaje problem i gubitak. Tako je 2023. godine zbog zagušenja mreže izgubljena energija dovoljna za opskrbu 20 000 kućanstava, što jasno ilustrira paradoks našeg elektroenergetskog sustava.
Baterijske pohrane su konkretno rješenje. Njihova sposobnost kratkotrajnog skladištenja energije u rasponu 1 - 4 h, s iznimno brzim odzivom na potražnju, čini ih optimalnim alatom za uravnotežavanje sustava. Osim toga, one omogućavaju smanjenje negativnih cijena na tržištu, optimiranje rada elektrana i pružanje pomoćnih usluga operatorima sustava. Drugim riječima, one nisu samo tehničko rješenje, već i tržišni instrument.
Niz prepreka
No, unatoč i više nego očitim prednostima, razvoj baterijskih sustava u Hrvatskoj suočen je s nizom prepreka. Zato smo u Hrvatskoj gospodarskoj komori odlučili staviti veći fokus na ovu temu u stručnoj javnosti. Naš Position Paper 'Baterijske pohrane energije u Hrvatskoj - mogućnosti i izazovi' rezimira prepreke za veću primjenu ove tehnologije i prijedloge rješenja.
Ključni problem leži u regulatornoj neizvjesnosti. Već više od tri godine čeka se definiranje jedinične cijene priključenja na mrežu, što investitorima onemogućuje zatvaranje financijske konstrukcije. Bez jasno definiranih kapitalnih troškova, projekti ostaju na papiru, a kapital se preusmjerava na druga tržišta.
Dodatno, postojeći zakonodavni okvir ograničava funkcionalnost baterija. Nametanje tzv. nearbitražnog modela, u kojem baterije služe primarno za pohranu vlastite proizvodnje, onemogućuje njihovu punu tržišnu valorizaciju. Time se propušta ključna prilika - korištenje baterija kao fleksibilnog tržišnog alata koji može kupovati energiju kada je jeftina i prodavati kada je skupa.
Takav pristup nije u skladu s praksom razvijenijih tržišta ni s načelom tehnološke neutralnosti. Energetski sustav treba definirati potrebe, a tržište modele isplativosti, a ne obratno! Ograničavanje poslovnih modela u ovoj fazi razvoja znači svjesno usporavanje energetske tranzicije.
Problemi se dodatno multipliciraju u administrativnim procesima. Rok od dvije godine za energetska odobrenja potpuno je neusklađen s realnim trajanjem razvoja projekata, koji često iznosi pet i više godina. Istovremeno, složenost dobivanja dozvola i neusklađenost različitih institucija stvaraju investicijsko okruženje koje je teško predvidivo i još teže upravljivo.
Posljedice su već vidljive. Dio stranih investitora napustio je hrvatsko tržište, a broj projekata koji su u fazi priključenja značajno nadmašuje one koji su zaista realizirani. To otvara ključno pitanje: želi li Hrvatska doista razvijati vlastite proizvodne kapacitete ili će i dalje ovisiti o uvozu energije, koji već sada generira značajan trgovinski deficit?
Tko će biti pobjednik u energetici budućnosti?
U tom kontekstu, baterijske pohrane imaju širi makroekonomski značaj. One omogućavaju veću iskorištenost domaće proizvodnje, smanjuju potrebu za uvozom i povećavaju energetsku sigurnost. U zemlji koja još uvijek uvozi oko 60% energije i godišnje izdvaja milijarde eura za energente, to nije samo tehničko, već i strateško pitanje. Baterije tako postaju alat za jačanje energetske suverenosti, smanjenje trgovinskog deficita i otpornosti na geopolitičke poremećaje.
Važno je naglasiti da baterije nisu zamjena za razvoj mreže. Hrvatska i dalje treba snažna ulaganja u prijenosnu i distribucijsku infrastrukturu, osobito u smjeru jug - sjever. No, baterije mogu biti most - rješenje koje omogućava da se energetska tranzicija ne zaustavi dok se infrastrukturni projekti ne realiziraju.
Zaključno, Hrvatska se nalazi u ključnom trenutku. S jedne strane ima snažan rast obnovljivih izvora i velik interes investitora, a s druge regulatorne i infrastrukturne prepreke koje taj razvoj koče. Baterijske pohrane predstavljaju priliku da se taj jaz premosti. No, samo ako se uklone administrativne barijere i omogući tržišno orijentiran razvoj. Jer, u energetici budućnosti neće pobijediti oni koji proizvode najviše energije, nego oni koji njome najbolje upravljaju!
