Rečenicu da je "budućnost električna” Ursula von der Leyen je izrekla prošle godine braneći europsku autoindustriju, no danas opisuje mnogo širi zaokret. U srpnju Europska komisija predstavlja Akcijski plan za elektrifikaciju, a hitnost mu je dao rat na Bliskom istoku i višemjesečno zatvaranje Hormuškog tjesnaca. Logika je jednostavna: što više potrošnje prebacimo na struju proizvedenu kod kuće, to nas manje drma cijena uvezene nafte i plina. Energetska sigurnost i elektrifikacija odjednom su postale ista tema.
Zaokret se događa po cijelom kontinentu. Francuska, koja oko dvije trećine struje dobiva iz nuklearki i nikad ih nije napustila, tu već čistu struju sada širi na promet, grijanje i industriju — kroz program od dvadesetak mjera i udvostručenu državnu potporu, sa 5,5 na 10 milijardi eura do 2030., uz cilj da udio fosilnih goriva u potrošnji padne s 58 na 40 posto. Italija je na putu povratka ovom izvoru energije: njezin je donji dom početkom lipnja otvorio prostor za ponovno uvođenje nuklearne energije, koju je napustila nakon Černobila. Isti smjer, različite točke kako stići do cilja — čista domaća struja kao temelj na koji se zatim prebacuje potrošnja. Samoj Uniji to je tek ambicija: udio struje u finalnoj potrošnji desetljeće stagnira na oko 23 posto, uz referentni cilj od 32 posto do 2030. i prijedlog, još neusvojen, da se digne na 50 posto do 2040.
Mreža kao usko grlo
Tu počinje dio o kojem se najmanje govori. Električna budućnost ne ovisi o sloganu nego o mreži, a mreža je usko grlo. Velik dio europske mreže potječe iz vremena posljednje velike elektrifikacije, one nakon Drugoga svjetskog rata, i nije dimenzioniran za val novih izvora i potrošača. Bugarska je primjer smjera: zajedno s Rumunjskom, uz europsko sufinanciranje, do 2032. obnavlja više od tisuću kilometara vodova. No u ulaganjima u mrežu i pohranu Europa zaostaje za Sjedinjenim Državama i Kinom.
Drugo usko grlo dolazi s neočekivane strane. Elektrifikacija ne znači samo zamjenu goriva strujom, nego i nagli rast potražnje, a najveći novi potrošač jesu podatkovni centri. Na našoj nedavnoj konferenciji Power & Energy Masters Fran Naglić iz PwC-a Hrvatska podsjetio je da su u Sjedinjenim Državama ulaganja povezana s umjetnom inteligencijom u samo tri tromjesečja prošle godine pridonijela gotovo 40 posto rasta BDP-a, dok europsko tržište koče upravo dostupnost energije, kapacitet mreže i spore procedure.
Politika igra na više frontova
U hrvatskoj struci sve se češće čuje da je elektrifikacija glavni smjer koji nema alternative, uz uvijek isto otvoreno pitanje — hoće li ga mreža i investicije moći pratiti. Politika igra na više frontova - istodobno se jača fosilna otpornost, kroz proširenje terminala na Krku i ulogu Janafa, ali istovremeno najavljuje elektrifikacija gdje bi, valjda, nuklearna energija mogla imati značajnu ulogu. Podatkovni centar Pantheon, najavljen na više od 50 milijardi eura i snage tisuću megavata, dobar je test: kapital postoji, ali pitanje je može li ga mreža i administracija prožvakati. Dok se kod nas na realizaciju velikih projekata čeka tri do četiri godine, drugdje to ide znatno brže.
Ciljevi su u svakom slučaju ambiciozni, ali spor oko toga oslanjati se na nuklearku ili na obnovljive izvore daleko je od završenog. No smjer je jasan, i nije ideološki nego sigurnosni i cjenovni: jeftinu domaću struju teže je oduzeti nego tanker nafte. Hoće li ta budućnost stići, manje ovisi o planovima, a više o tome gradimo li mrežu jednako brzo kako najavljujemo ono što na nju želimo priključiti.
