U timovima koji rade na energetskim projektima često se može čuti od ekonomista da je inženjerima "sve u redu, dok god radi". Inženjeri će često uzvratiti da pravnici samo kompliciraju stvari koje su, tehnički gledano, jasne kao dan. Ta disonanca u perspektivama, ne kao sukob, nego preklapanje različitih pogleda na isti problem, najbolje pokazuje kroz kakvu transformaciju je energetski sektor prošao u posljednjem desetljeću.
Nekada je energetika bila stvar vodova, turbina, panela, transformatorskih stanica i inženjera u kacigama. Danas je to kompleksan investicijski ekosustav u kojem sudbina projekta ne ovisi samo o tome je li turbina dobro zavarena, nego i na tome je li regulatorni okvir ispravno protumačen, je li ugovor s partnerom postavljen tako da preživi 25 godina odnosa i je li netko na vrijeme uočio klauzulu koja je pisana prema općim pravnim načelima, ali nije uzela u obzir specifične rizike upravo tog projekta.
Energetski projekt danas se ne gradi u fazama: prvo inženjeri, pa financije, pa pravnici. Gradi se istovremeno, svaka struka sa svojim alatima, prema istom cilju.
Kada riječ 'heel' postane pravno pitanje
Uzmimo primjer koji zvuči kao posve tehnička tema, a u praksi je pravi mali dragulj suradnje inženjera i pravnika. To su uvjeti korištenja terminala za ukapljeni prirodni plin (UPP).
U svijetu UPP-a postoji pojam koji se zove 'heel' – minimalna količina UPP-a koja mora ostati u spremnicima terminala kako bi se osigurao siguran rad terminala. Za inženjere je to čisto tehničko pitanje. Međutim, čim to prenesete u jezik ugovora, 'heel' postaje pitanje vlasništva, odgovornosti i rizika: tko snosi trošak te količine UPP-a koja se 'žrtvuje' isključivo da bi terminal ostao operativan? Što se događa ako 'heel' padne ispod te kritične razine - zbog nekog postupanja ili propusta korisnika, operatora ili zbog vanjskog događaja?
Bez inženjera koji bi objasnio zašto ta količina UPP-a mora postojati i kako fizički funkcionira, pravnik bi lako mogao napisati klauzulu koja je pravno uredna, ali operativno neizvediva. Bez pravnika koji tehnički koncept prevodi u jasnu ugovornu obvezu, klauzula bi ostala nedovoljno određena i potencijalno mogla prouzročiti višemilijunski spor već prve godine primjene. To je ta stvarna suradnja na djelu: inženjer i pravnik za istim stolom koji zakone fizike i zahtjeve strojarstva prevode u klauzule koje drže vodu (ili, u ovom slučaju, UPP na pravoj temperaturi).
'Due diligence' vjetroelektrane - kada papir mora pratiti okretanje turbina
Drugi primjer dolazi iz svijeta preuzimanja i spajanja ('M&A'), konkretno iz pravnog pregleda ('due diligence') prilikom akvizicije društva koje je nositelj projekta razvoja vjetroelektrane. 'Due diligence' na prvi pogled djeluje kao uobičajen i standardiziran pravni posao: pregledate dozvole i ugovore, provjerite zemljišne knjige i upisnike, zavirite u sudski registar. Zaključci tog pregleda potom služe kupcu za pregovaranje onog najvažnijeg: cijene koju plaća i jamstava koje traži od prodavatelja. Ali kod elektrana, a u ovom primjeru vjetroelektrane, ta priča ima jedan sloj koji je nemoguće uočiti bez tehničkog savjetnika.
Zamislite sljedeći scenarij: sve dozvole su uredno izdane, ugovori potpisani i s uravnoteženim rizicima za obje strane. A onda tehnički savjetnik izađe na teren i primijeti da elektrana sustavno podbacuje u proizvodnji u odnosu na izvornu studiju vjetropotencijala. Pravnik to iz ugovora ne može vidjeti - takav podatak dolazi iz mjerenja, iz analize krivulje snage, iz usporedbe P50/P90 scenarija. Ali, čim to tehnički savjetnik uoči, pravnik odmah zna gdje tražiti: je li riječ o povredi jamstava iz ugovora o kupoprodaji, o skrivenom nedostatku koji aktivira klauzulu o naknadi štete ili jednostavno o pitanju koje treba ugraditi u cijenu kroz mehanizam prilagodbe.
Bez te suradnje, kupac bi platio cijenu za elektranu koja 'na papiru' radi uredno, a u zraku - ne baš. Upravo tu se najbolje vidi da pravno savjetovanje nije naknadna kontrola, nego sastavni dio investicijske odluke, uz rame s tehničkom analizom.
PPA-ovi - najduži brak koji energetski sektor poznaje
Ako postoji jedan dokument koji sažima cijelu ovu priču, to je ugovor o otkupu električne energije (eng. PPA, Power Purchase Agreement). Svi u energetici dobro znaju da PPA nije jednostavan dokument - jedna strana proizvodi električnu energiju, druga je kupuje po ugovorenoj cijeni kroz određeni period, ali iza te naizgled jasne formule stoji jedan od najosjetljivijih pravnih instrumenata u sektoru. PPA mora ukalkulirati desetljeće i pol ili više budućih scenarija koje danas nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti: promjene regulative, kretanje cijena na tržištu, uravnoteženje, situacije više sile - od ratova do ekstremnih vremenskih prilika.
Dobar PPA ne štiti samo od očitih rizika. Dobar PPA predviđa što se događa kada proizvođač ne isporuči ugovorenu količinu zbog kvara, tko snosi trošak uravnoteženja, kako se cijena usklađuje ako se promijeni regulatorni okvir, što je s odgovornošću ako dođe do ispada mreže i niz drugih rizika i potencijalnih štetnih situacija koje se mogu dogoditi, a koje su specifične upravo za odabranu tehnologiju proizvodnje i instaliranu opremu.
Tu se otvara prostor za dijalog inženjera i pravnika u ranoj fazi projekta. Inženjer mora sa strpljenjem pravniku objasniti potencijalne probleme, a pravnik ih mora apsorbirati i povezati s onim što zna o funkcioniranju tržišta i napraviti iz toga sintezu u PPA.
Razlika između dobrog i lošeg PPA-a rijetko se vidi prve godine rada elektrane. Vidi se onog trena kada nastupi kriza i tada se jasno pokaže je li ugovor pisan samo da 'izgleda dobro' ili da stvarno spasi projekt kada stvari krenu po zlu.
Možda najvažnije iz perspektive investitora je da dobar PPA projekt čini 'bankabilnim'. On nije samo zaštita za kupca i prodavatelja, već temeljni dokument koji kreditori analiziraju prije nego što odobre financiranje. Bez jasno alociranih rizika u PPA-u i tehničke potvrde da elektrana te obveze može ispuniti, ni najbolja projekcija prihoda neće uvjeriti kreditora da odobri financiranje. Upravo zato u cijeli proces mora biti uključena i financijska struka, jednako aktivno kao pravni i tehnički tim, jer ona ocjenjuje kreditnu sposobnost kupca, strukturu cijene i mehanizme raskida ugovora, odnosno sve ono što banka mora vidjeti prije nego što donese odluku o financiranju.
Kada tri struke ne sjede za istim stolom
Nijedna od te tri struke, sama za sebe, ne može dovesti energetski projekt do realizacije. Inženjer, ostavljen bez pravnika i financijskog stručnjaka, može sagraditi tehnički savršenu elektranu koja na kraju stoji ugašena jer nema zatvorenu financijsku konstrukciju ili je nitko nije zaštitio od regulatornog ili tržišnog rizika. Pravnik bez inženjera i financijskog stručnjaka, s druge strane, može sastaviti besprijekoran ugovor za projekt koji na terenu uopće ne funkcionira ili koji se, ekonomski gledano, nikada nije ni trebao potpisati. A financijski stručnjak, bez pravnika i tehničke struke, može strukturirati naizgled savršen model povrata na kapital, koji će pasti u vodu na prvom problemu s dozvolom ili priključkom na mrežu.
Upravo tu leži prava pouka: uspješan projekt nije onaj koji ima najboljeg inženjera, najbolji ugovor ili najpovoljnije financiranje. Uspješan je samo onaj u kojem sve tri struke sjede za istim stolom, dovoljno rano da mogu jedna drugu ispravljati, a ne samo naknadno 'krpati' tuđe propuste. Energetika danas ne treba stručnjake koji rade jedni pored drugih - treba stručnjake koji rade jedni s drugima i to od prvog dana projekta, a ne od trenutka kada nešto krene po zlu.
