INA, ovakva devastirana kakva je danas, ne može biti atraktivna ni jednom potencijalnom poslovnom partneru koji se rukovodi samo ekonomskim interesima. Modernizacija rafinerija idejno je započela prije punih 16 godina, a rafinerije su sasvim degradirane. Svaki ulagač koji se rukovodi ekonomskim interesima želio bi isto što želi i MOL: sisačku rafineriju ugasiti ili prenamijeniti, kao znak dobre volje, da se očuvaju bar neka radna mjesta, a riječka, takva kakva jest, mogla bi raditi još neko vrijeme. Ali pitanje je do kada. Kapacitet te rafinerije je 4,5 milijuna tona, a već godinama ne preradi više od 1,5 milijuna tona, upola manje nego tijekom prvog desetljeća u ovom mileniju! MOL-ova najava da će krajem iduće godine donijeti konačnu financijsku odluku o gradnji koking postrojenja, čime bi RN Rijeka doista dovršila modernizaciju, nalikuje kupovanju vremena, financijskom oslabljivanje INA-e radi drugih ciljeva. Uostalom, RN Rijeka uopće se ne spominje u MOL-ovoj strategiji do 2030., za razliku od rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj. Postrojenje za hidrokreking, pušteno u rad 2011. ne radi optimalno ili ne radi uopće, rafinerijska postrojenja se gase i pale nekoliko puta godišnje, što ih oštećuje i smanjuje im životni vijek, potencijalno stvarajući opasno radno okruženje. I zato, upućeni kažu da uz sisačku treba zaboraviti i riječku rafineriju, hereza koju je teško javno izgovoriti.
A kada govorimo o INA-inim rezervama, o čemu je tu riječ? Proizvodnja prirodnog plina od 2007. s gotovo 3 milijarde m3 prirodno je danas pala na 1,75 milijarde m3, a i proizvodnja nafte u tom periodu pala je za otprilike 30%. INA zadnjih par godina radi na usporavanju pada rezervi ugljikovodika, u čemu joj država dosta otežava, umjesto da joj pomogne. Koncesije u Siriji do daljnjega su izgubljene, a novaca za nove iskorake u inozemstvu nema. Slavni dani Naftaplina, koji je ove jeseni istjeran iz Šubićeve, daleka su prošlost. To je tragedija zbog koje starijim naftnim inženjerima, koji pamte slavne sedamdesete i osamdesete, idu suze na oči. Ukupni prihod INA-e 1990. činio je 10% ukupnog hrvatskog gospodarstva, a nezaobilazna uloga te kompanije u obrani u Domovinskom ratu nije dovoljno hvaljena. Kad netko na INA-inim korporativnim stranicama na kraju članka o slavnoj povijesti kompanije pročita da «INA danas ima jasnu viziju svoje budućnosti i svoje uloge nastavljajući ponosno tradiciju dugu pola stoljeća”, zaista mu dođe da zajauče.
INA može biti zanimljiva nekome radi geostrateških razloga. Primjerice, zna se kako Rusi razmišljaju o ovom prostoru – zapasali su Srbiju, uvukli se u Republiku Srpsku, njeguju odlične odnose s Mađarskom, koketiraju sa Slovenijom i rade biznis s Austrijom. Ruski kapital snažno je prisutan i u Hrvatskoj, što donekle prolazi ispod radara. Tko sa sigurnošću može reći da bi ruski partner, ili uostalom bilo koji drugi strateški partner bio bolji za INA-u i Hrvatsku?
I, što bi na koncu savjetovao Štern HEP-u i mirovincima, «novim vlasnicima INA-e»? Da ulože stotine milijuna dolara našeg novca u što? Ražalovane, devastirane rafinerije koje su izgubile tržište, pregažene konkurencijom iz Mađarske pa čak i Srbije, koje ulažu u cijeli lanac vrijednosti, kako bi povećale zaradu u volatilnom okruženju. Kada bi se takva investicija vratila? Može li se INA i pod koju cijenu, s kakvom tržišnom strategijom probuditi kao Feniks iz pepela? Teško, jako jako teško, ali neki kažu ne i nemoguće.
Pametno je rekao SDP-ovac Branko Grčić kada je savjetovao da se analizira ekonomska isplativost otkupa INA-e. Ali isto tako trebalo bi analizirati što ostanak pod MOL-ovom čizmom i gašenje obje rafinerije znači za državu. Zbog toga što je politika i korupcija učinila INA-i Hrvatska će u budućnosti najvjerojatnije biti zemlja još snažnije ovisna o uvozu energije, s još višim deficitom platne bilance, skupom energijom, nekonkurentnom proizvodnjom i slabim izvozom. Posljedice su nizak standard, loša kvalitete života i demografska katastrofa, vir iz kojeg nema povratka.
